BRANKO LAZIĆ za VrbasMedia: Dokumentarni film je uvijek subjektivan čin (INTERVJU/VIDEO)

Film „Dragaš je slobodan“ otvara pitanja o slobodi, identitetu i granicama između ličnog doživljaja i stvarnosti. Kroz autorski pristup, Branko Lazić donosi priču koja nadilazi jednog čovjeka. O nastanku filma i njegovim temama, kao i o ličnim doživljajima autora i njegovoj posvećenosti filmu, govorimo u nastavku.

Koliko ste dugo u ovoj vrsti umjetnosti?

Koliko sam dugo u medijima – to je skoro 36 godina. Dokumentarnim filmom se bavim intenzivno posljednjih desetak, možda i malo više godina. To je odgovor na prvo pitanje, a na pitanje da li je film osjećaj ili istina postoji i treći odgovor – estetska, odnosno umjetnička istina. Tako da je to negdje između.

Dokumentarni film se ne bavi dokumentima – on sam jeste poseban dokument. Dokument jednog života, ali i atmosfere, događaja ili bilo čega drugog. Međutim, bitniji je ovaj drugi dio – da je to film.

Postoji razlika između igranog i dokumentarnog filma. Igrani film se u potpunosti izmišlja, a dokumentarni se pravi od komada stvarnosti koje uspijete da snimite.

Koliko u Vašim filmovima ima Vas?

Ima puno. U svakom filmu koji sam radio ima mene. Ne postoji objektivnost u dokumentarnom filmu – to je floskula. Da biste radili film, morate biti veoma subjektivni. Morate biti zainteresovani za ono što radite.

Već sam izbor teme, ideje ili lika podrazumijeva subjektivne odluke. Način na koji snimate – odozgo, ravno ili iz nekog drugog ugla – sve to utiče na film. I samim tim film postaje vaš. U svakom filmu ima puno mene.

Kako birate teme vaših filmova?

Nekada teme biram ja, a nekada teme biraju mene.

Tema sama po sebi nije presudna. Ljudi često misle da što je tema „veća“, film će biti važniji, što je pogrešno. Mene više zanimaju ideje – način na koji pristupate temi. Još važniji su likovi. Ako pronađete dobre likove, postoji šansa da napravite dobar dokumentarni film.

Koliko je važno da dokumentarni film nosi emociju, a ne samo informacije?

To je suština. Informacije me uopšte ne zanimaju. One su stvar konteksta i mogu se pronaći na internetu ili u biblioteci. Mene zanima priča, emocija i atmosfera.

Kako pristupate građenju narativa u dokumentarnom filmu?

To zavisi od istraživanja i samog lika. Važno je osjetiti kakvi su likovi i kakav ritam nose. Na primjer, ako radite film o Branku Ćopiću, morate osjetiti njegov ton – i taj ton određuje ritam filma.

Postoji zanimljiv savjet koji sam pročitao: Francis Ford Coppola je rekao da mu je Dušan Makavejev objasnio kako se gradi struktura filma – kada završite snimanje, pronađite dvije najbolje stvari. Drugu najbolju stavite na početak, najbolju na kraj, a sve ostalo između.

Koliko autor ima pravo da mijenja nečiji život kroz film?

Može uticati, ali mora ostati pošten. Ako nešto mijenja, treba to i objasniti. Život od 60 ili 70 godina morate smjestiti u 70 minuta. Naravno da neke stvari birate, a neke izostavljate – to nije mijenjanje, to je dramaturgija.

Na koji ste film najponosniji?

Nisam posebno ponosan ni na jedan, ali ih sve volim. Volim filmove koje sam radio posljednjih nekoliko godina – o Branku Ćopiću, Dušku Trifunoviću, Ivanu Hiti, kao i film „Plastični bogovi – ogledalo“, koji nema klasičnog glavnog junaka. I naravno, posljednji film o Slobodanu Dragašu.

Ko je Dragaš za Vas, kao čovjek?

Upoznao sam ga sa 16 godina, u formativnom periodu života. Tada me zanimala samo muzika, a on mi je otvorio vrata u svijet umjetnosti i života. Nisam ga smatrao prijateljem, više starijim bratom. Ovaj film je moj dug prema njemu.

Šta Vas je kod njega posebno privuklo?

Njegov odnos prema ljudima. Bio je nevjerovatno velikodušan. Iako je djelovao nepristupačno, bio je izuzetno topao čovjek.

Kada ste odlučili da njegova priča mora postati film?

Davno sam to shvatio, ali sam tek prije godinu dana dobio priliku. Njegova VHS arhiva, koju sam pronašao, postala je osnova filma.

Šta za Vas znači rečenica „Dragaš je slobodan“?

On je bio oličenje slobodnog duha, posebno u maloj sredini gdje se takva sloboda često ne razumije.

Koliko Vas ima u ovom filmu?

Veoma mnogo. Iako se ne pojavljujem direktno, moj trag se osjeti kroz ritam, naraciju i strukturu.

Šta ste naučili iz ovog filma?

Mnogo toga, ali film nisam pravio da bih učio, već da bih odao počast i pokazao drugima koliko je bio zanimljiv čovjek.

Šta publika treba da “ponese” iz filma?

Svako će ponijeti ono što osjeti. Kao i kod njegove umjetnosti – nekima će se dopasti, nekima neće. To je stvar ukusa.

Premijera filma je 27. marta u 19 časova u Muzeju savremene umjetnosti Republike Srpske.

Novinar: Marijana Bogdanović