Frankfurter algemajne objavio drugi nastavak o “Sarajevo safariju”: Priča puna kontradikcija

Njemački dnevni list Frankfurter algemajne cajtung objavio je drugi nastavak istraživanja o navodnom “Sarajevo safariju”, u kojem autor Mihael Martens dovodi u pitanje tvrdnje da su tokom opsade Sarajeva bogati stranci organizovano dolazili kako bi novcem plaćali mogućnost da pucaju na civile.

Kako prenosi Dojče vele, Martens navodi da se priča uglavnom zasniva na dokumentarnom filmu i dvije knjige čiji su izvori anonimni, nepouzdani ili više nisu među živima. Autor primjećuje da pojedini svjedoci u tim djelima čak ni ne nastupaju pod pravim imenima, već pod nadimcima.

U tekstu se ističe da razgovori sa ljudima koji su preživjeli opsadu Sarajeva otkrivaju brojne nedosljednosti u priči o navodnom “lovu na ljude”.

Jedan od sagovornika njemačkog lista je fra Mirko Majdanždić, koji je tokom rata živio u opkoljenom Sarajevu. On ističe da su snajperi predstavljali svakodnevnu prijetnju, ali da nikada nije naišao na bilo kakvu potvrdu tvrdnji o dolasku bogatih stranaca koji su plaćali da pucaju na civile.

Majdanždić odbacuje i navode iz knjige italijanskog pisca Ecija Gavacenija “Vikend-snajperisti”, u kojoj se tvrdi da je jedan franjevac tokom rata govorio o italijanskim snajperistima. Prema njegovim riječima, za takvu priču nikada nije čuo.

Martens se osvrće i na svjedočenje američkog vatrogasca Džona Džordana pred Haškim tribunalom, koje zagovornici teorije o “Sarajevo safariju” često navode kao ključni dokaz. Džordan je tada govorio o osobama koje su, prema njegovom utisku, bile stranci i koje su srpski borci vodili između snajperskih položaja na Grbavici, ali nije izjavio da ih je vidio kako pucaju.

Autor ocjenjuje da se upravo iz tog iskaza izvlače zaključci koji prevazilaze ono što je svjedok zaista rekao, te navodi da je Gavaceni taj iskaz predstavio kao presudan dokaz.

U nastavku teksta Martens piše da među ukupno 4.649 svjedočenja pred Haškim tribunalom niko osim Džordana nije pomenuo navodne strane “turiste-snajperiste”. Pokušao je da razgovara i sa bivšim glavnim tužiocima Karlom del Ponte i Seržom Bramercem, ali bez uspjeha, jer Del Ponte više ne daje izjave medijima, dok Bramerc zbog sadašnje funkcije nije mogao govoriti o toj temi.

Njemački novinar prenosi i stav nekadašnjeg visokog zvaničnika Haškog tužilaštva, koji je želio ostati anoniman. Taj sagovornik smatra da priča o “Sarajevo safariju” predstavlja legendu koja odvlači pažnju od procesuiranja stvarnih ratnih zločina.

Prema njegovim riječima, u višemilionskoj dokumentaciji Haškog tribunala ne postoji materijal koji bi potvrdio tvrdnje o organizovanom dolasku stranih ubica, osim Džordanovog iskaza, koji je, kako navodi, ocijenjen kao nepouzdan i nije imao uticaja na sudske presude. Dodaje i da ni tužilaštva u Bosni i Hercegovini, Italiji i Belgiji nisu pronašla dokaze koji bi potvrdili takve navode.

Na kraju istraživanja Martens navodi da je razgovarao sa više od deset osoba koje su preživjele opsadu Sarajeva i kasnije se profesionalno bavile tom temom, ali da niko od njih nije imao saznanja koja bi ukazivala da je “Sarajevo safari” zaista postojao.

Zaključuje da je priča o stotinama bogatih stranaca koji su dolazili u Bosnu i Hercegovinu kako bi iz zabave pucali na civile potpuno nevjerovatna, uz ocjenu da su pojedini strani mediji takve tvrdnje prihvatili bez dovoljno provjere.