Kada sklone plastične zavjese, cigareta postaje prekršaj
Piše: Marijana Bogdanović
Sjedeći u ugostiteljskom objektu prije neki dan, bacih pogled na situaciju oko sebe. Jedna grupa društva tražila je prostor za nepušače, drugi su odmah s ulaznih vrata pitali da li su cigarete dozvoljene, dok je u trećoj skupini bilo podijeljenih — što bi se reklo, „ni tamo ni ovamo“.
Oklijevali su nekoliko minuta i na kraju su odlučili: idemo u prostor za nepušače, pa ko želi zapaliti cigaretu, neka izađe napolje.
Jasno je da su ovi razgovori bili dovoljno glasni da sam ih u lokalu s tihom muzikom mogla čuti što mi je i upalilo lampice za dublje razmišljanje: koliko su pušači danas stigmatizovana grupa? Odnosno, da li su posmatrani kao neodgovorni, neobzirni ili „manje zdravi“, pa se prema njima treba odnositi s predrasudama?
Činjenica je da je u određenim lokalima danas dozvoljeno konzumiranje cigareta, a u pojedinim ugostiteljskim objektima granica između pušača i nepušača povučena je jasno, barem na papiru. Ipak, ni plastična zavjesa ne može naučiti dim gdje mu je mjesto.
Zakon o zabrani pušenja u zatvorenom prostoru nije samo zdravstveno, već i društveno pitanje. On ne dijeli samo prostor, već i ljude — na one koji se osjećaju zaštićeno i one koji se osjećaju ograničeno.
Upravo takva ograničenja u razgovoru najčešće u fokus stavljaju prava i navike, dok se zdravlje pojavi tek kao krajnji argument — onaj kojim se diskusija završava, a ne započinje. Pasivno pušenje, naravno, predstavlja stvarnu opasnost, ali problem nastaje onda kada se briga za zdravlje pretvori u etiketu, a cigareta iz loše navike u dokaz nečije društvene neodgovornosti.
Pa ko je onda odgovoran — pušač za stolom u ugostiteljskom objektu ili država koja naplaćuje akcize i uredno organizuje legalni uvoz onoga što, zabranom pušenja u zatvorenom prostoru, istovremeno proglašava prijetnjom? Ostaje li ta jednačina između budžeta i zdravlja neriješena?
Vratimo se zato ponovo na situaciju u lokalu. Kada pušač zapali cigaretu, nerijetko možemo vidjeti kako oni kojima dim smeta jednostavno okrenu glavu. U nekim situacijama, pristojnost podrazumijeva strpljenje, a ponekad ni ta jedna cigareta ne znači dovoljno da bi neko u društvu dobio etiketu „nesavjesnog“.
Ipak, savjesni ili ne – nove odluke i zabrane stvaraju i nove pritiske, jer duvanski dim više neće biti samo lična navika, nego i društveni prekršaj.
Nego, kada smo već kod jednačine prethodno postavljene, čini mi se da „X“ i dalje ostaje nepoznata, jer samom zabranom pušenja u javnim zatvorenim prostorima broj pušača se neće smanjiti (ko želi nađe način), ali je činjenica da će lokali biti ugodnije mjesto za provoditi vrijeme.
Zabrana pušenja možda će očistiti vazduh u lokalima, ali ne vjerujem da će razbistriti naš odnos prema odgovornosti, zdravlju i pravilima koja vrijede – bar dok nam odgovaraju.
Iako, čini mi se da problem današnjeg društva nije samo duvanski dim koji će možda nestati iz krugova oko stolova, pitanje je da li će društvena odgovornost ostati da lebdi u vazduhu?
