Kako poreski sistem nagrađuje sivu ekonomiju

Godinama se u Republici Srpskoj održava poreski sistem koji, prema ocjenama ekonomista, više podstiče nego što suzbija sivu ekonomiju. Razlika između oporezivanja rada i oporezivanja dobiti toliko je velika da mnogim poslodavcima postaje finansijski isplativije da dio zarade radnicima isplaćuju mimo zvaničnih tokova.

Primjer je jednostavan. Ukoliko radnik sa visokom stručnom spremom treba da dobije povećanje plate od 1.000 KM iznad minimalne zarade, poslodavac na taj iznos državi mora uplatiti oko 639 KM poreza i doprinosa. Međutim, ukoliko isti iznos ostane evidentiran kao dobit preduzeća, poresko opterećenje iznosi svega 100 KM, jer je porez na dobit 10 odsto, dok porez na dividendu u Republici Srpskoj ne postoji.

Razlika od 539 KM po zaposlenom, upozoravaju stručnjaci, predstavlja snažan finansijski motiv da se dio plata isplaćuje „na ruke“, čime država ostaje bez značajnih prihoda, a najveći teret snose fondovi PIO i zdravstvenog osiguranja, kao i sami radnici kojima su zvanične plate znatno niže od stvarnih primanja.

Ekonomista Predrag Mlinarević smatra da upravo ovakav odnos između poreza na dobit i opterećenja rada predstavlja jedan od glavnih razloga zbog kojih se razvija praksa isplate plata u kovertama.

– Zbog niskog poreza na dobit i viših doprinosa na regularno isplaćenu zaradu, više se isplati poslodavcima da na ruke, dakle u koverti, dio onoga što je dobit isplate radnicima bez da na to plaćaju doprinose, s obzirom da to de fakto nije u zakonskim tokovima, odnosno ne prolazi račune samih radnika. Na taj način se, uslovno rečeno, pokušava zadržati radna snaga s višim nivoom primanja, a smanjiti teret dažbina na rad koji moraju poslodavci da obračunavaju i plaćaju. Povećanje stope oporezivanja dobiti je jedan od načina na koji se može prevenirati razvoj ovakve situacije. Međutim, što god su doprinosi viši u odnosu na oporezivanje dobiti, to će više motivisati poslodavce da na taj način pokušavaju da izvuku određenu korist za sebe, a da opet zadrže radnike – rekao je Mlinarević.

Kao trajno rješenje, Mlinarević vidi duboku reformu poreskog sistema, koja bi podrazumijevala manje opterećenje rada uz povećanje zvaničnih zarada. Smatra da bi takva promjena mogla biti fiskalno neutralna, jer bi dio izgubljenih prihoda od doprinosa bio nadoknađen većom potrošnjom i rastom prihoda od PDV-a.

– U nekom dugom roku jedini način jeste da se pokuša napraviti fiskalni plan koji bi podrazumijevao smanjenje doprinosa, ali uz povećavanje minimalnih zarada, pri čemu bi država trebala da analizira mogućnost da taj prijedlog bude budžetski neutralan. Kroz rast minimalnih zarada imali bismo manje prilive po osnovu doprinosa, ali bi se kroz veću potrošnju povećali prilivi od PDV-a i drugih oblika poreza na potrošnju. Državi je na kraju apsolutno svejedno da li će novac prikupiti kroz doprinose ili kroz PDV – budžet ne bi trpio, a sa druge strane radnicima bi ostala znatno veća oficijelna zarada – objašnjava Mlinarević.

Osim što umanjuje prihode javnih fondova, ovakav sistem, kaže on, dugoročno šteti i zaposlenima, jer će se posljedice najviše osjetiti kada steknu uslove za penziju.

– Zbog načina na koji se obračunava penzija preko ličnih koeficijenata, gdje se vaša tekuća zarada poredi sa prosječnom, a vaša je stalno na papiru bila na minimalcu, vi ćete biti u podređenom položaju kada budete ostvarili penziju. Ova reforma bi omogućila da se istinski sve uvede u legalne tokove i da se poboljša status radnika kroz javno iskazane, a ne skrivene plate – zaključuje on.

Govoreći o mjerama kojima država pokušava da ublaži ovaj problem, poput mogućnosti da poslodavci jednom ili dva puta godišnje isplate neoporezive naknade, Mlinarević smatra da takva rješenja imaju ograničen domet.

– Tu dajete mogućnost da se legalno isplate prihodi radnicima, pa oni dobijaju priliku da u slučaju da žele da se kreditno zaduže da njihova prosječna plata raste. Ipak, ova plaćanja u koverti su problem jer kada odete u banku i tražite kredit, njima je jedino mjerodavan iznos koji ste prikazali na papiru i na osnovu toga procjenjuju vaš bonitet i mogućnost zaduživanja. Ovako bi bar imali formalno veće prihode – naveo je on.

Komentarišući rekordnu prošlogodišnju dobit privrede Republike Srpske, koja je premašila četiri milijarde maraka, Mlinarević smatra da argumenti poslodavaca protiv povećanja minimalne plate ne stoje kada se uporede sa njihovim finansijskim rezultatima.

– Kada govorimo o potrebi da se povećaju minimalne zarade imamo pritisak poslodavaca da će to uticati na njihovu profitabilnost, ugroziti poslovanje, dovesti do zatvaranja firmi i povećati nezaposlenost. U strahu od takvog razvoja situacije stvara se narativ gdje to djeluje kao vrlo opasna mjera i da je bolje sačuvati radno mjesto, pa makar i uz manje plaćanje, nego povećati zarade. A onda kada uzmete podatke o visini dobiti koju ostvaruju za jednu godinu, vidite da je tu neravnomjerna raspodjela i da bi povećanje minimalnih zarada u stvari samo bila redistribucija jednog dijela dobiti poslodavaca prema radnicima. Za određene djelatnosti imate ostvarene profite kakvih nema ni u jednoj normalnoj ekonomiji. Zbog niskih zarada ostvaruju ogromne dobiti u djelatnostima koje nisu sofisticirane u smislu tehnološkog sadržaja, a radi se čak i o nekim primitivnim djelatnostima koje su lake za organizaciju, gdje je jedini način da se obogatite taj da malo platite radnike. Kada pogledate disbalans između visine dobiti i zarada ljudi, na primjer u tekstilnoj industriji, ispada da mi porađamo milionere preko leđa običnih radnika i njihovih niskih zarada – naglasio je Mlinarević.

Prema njegovim riječima, povećanje plata ne bi ugrozilo poslovanje kompanija, već bi samo smanjilo njihove enormne profite.

– Ne morate imati 100 miliona, možete imati 80 miliona dobiti. Nevjerovatno je da ćete vi zatvoriti posao zato što niste ostvarili 100, nego 80 miliona dobiti, jer bilo gdje drugo da krenete ne biste mogli to da zaradite nego samo ovdje kod nas. Na taj način bi se mogla razbiti ta fama o tome da je opasno podizati minimalne zarade. Poslodavci jako dobro znaju kakvo je stanje, pa tek sada, kada se pojavio ozbiljan deficit radne snage, počinju da dižu zarade koje su uvijek mogli da dižu, ali su koristili momentum i narativ da je minimalna zarada tolika da je objektivno nemoguće povećati je. U tim okolnostima su oni sticali ogromno bogatstvo – navodi ekonomski stručnjak.

Na kraju upozorava da cijenu sadašnjeg sistema ne plaćaju samo radnici već i javni fondovi.

– Naravno da je to gubitak, to je ozbiljan gubitak za Fond PIO i Fond zdravstvenog osiguranja. Kada bismo izračunali koji je to iznos, vidjeli bismo da je u pitanju značajan iznos – objasnio je Mlinarević.