Konaković između diplomatije i predizborne predstave

Najava ministra spoljnih poslova BiH Elmedina Konakovića da će povući dio osoblja Ambasade BiH u Beogradu, a da bi, kada bi mogao, odmah prekinuo diplomatske odnose sa Srbijom, teško se može posmatrati kao ozbiljna diplomatska inicijativa. Mnogo više liči na još jednu epizodu političkog nadmetanja u kojem je zaoštravanje odnosa sa Srbijom postalo najlakši način za prikupljanje političkih poena.

Povod za novu Konakovićevu eskalaciju jeste sahrana generala Ratka Mladića i reakcije pojedinih zvaničnika Srbije nakon njegove smrti. Umjesto odmjerene diplomatske reakcije, ministar spoljnih poslova BiH odlučio je da ponovo posegne za najtežom političkom retorikom, poručujući da bi odnose sa Srbijom sveo na najmanju moguću mjeru.

Ako je Konakovićev cilj bio da pokaže odlučnost, u tome je uspio. Ako je cilj bio da pokaže ozbiljnu državnu diplomatiju, rezultat je mnogo skromniji.

Jer diplomatija podrazumijeva upravo ono što Konakovićeva retorika sve manje pokazuje – sposobnost da se i u najtežim okolnostima ostavi prostor za razgovor, da se razdvoje politički stavovi od državnih interesa i da se ne pretvara svaki spor u novu diplomatsku krizu.

Posebno je zanimljivo što se sve ovo događa uoči izbora. U takvom ambijentu teško je zanemariti političku računicu. Srbija je, očigledno, ponovo izabrana za pogodnu metu, a poruka biračkom tijelu prilično je jednostavna: što je oštriji odnos prema Beogradu, to je veći patriotizam.

Problem je, međutim, što se državna politika ne može voditi logikom predizbornog marketinga.

Konaković je otišao i korak dalje, tvrdeći da bi, kada bi imao ovlašćenja, odmah prekinuo diplomatske odnose sa Srbijom. To je izjava koja možda dobro zvuči na predizbornom skupu, ali mnogo manje ozbiljno izgleda kada je izgovara šef diplomatije države koja sa Srbijom ima višestruke političke, ekonomske, privredne, porodične i regionalne veze.

Još je paradoksalnije što su njegove najave otvorile i pitanje koliko je ono što najavljuje uopšte izvodljivo.

Bivši ministar spoljnih poslova BiH Igor Crnadak ocijenio je da je riječ o klasičnom predizbornom potezu, uz upozorenje da takvi potezi mogu samo dodatno podizati tenzije. Nekadašnji ambasador BiH Slobodan Šoja podsjetio je, s druge strane, na ograničenja koja postoje u diplomatskoj praksi i domaćem sistemu odlučivanja.

Drugim riječima, Konaković može podizati temperaturu koliko želi, ali između političke izjave i stvarne diplomatske odluke postoji čitav sistem nadležnosti, procedura i posljedica.

A upravo se tu vidi najveći problem njegove politike prema Srbiji. Umjesto da diplomatiju koristi kao prostor za smirivanje sukoba i zaštitu interesa BiH, Konaković je sve češće koristi kao produženu ruku unutrašnje političke borbe.

Srbija tako postaje zgodan politički protivnik, Beograd zgodna adresa za oštre poruke, a svaka nova kriza prilika za dokazivanje vlastitog patriotizma.

Takva politika možda može proizvesti aplauz u dijelu javnosti, ali teško da može proizvesti bilo kakvu dugoročnu korist za građane BiH.

Posebno je problematično kada ministar spoljnih poslova govori o smanjivanju komunikacije sa susjednom državom kao da je riječ o nekom udaljenom i nevažnom međunarodnom akteru. Srbija nije samo jedna od država u regionu. Ona je neposredni susjed BiH, jedan od ključnih ekonomskih partnera i država sa kojom BiH dijeli niz otvorenih pitanja koja se ne mogu riješiti prekidom komunikacije.

Čak i kada postoji duboko neslaganje oko ratne prošlosti, odnosa prema presuđenim ratnim zločincima ili političkih poruka koje dolaze iz Beograda, ozbiljna diplomatija podrazumijeva razgovor upravo onda kada je najteže razgovarati.

Konaković, međutim, bira suprotan put.

Umjesto da spusti tenzije, on ih dodatno podiže. Umjesto da traži prostor za dijalog, govori o njegovom smanjivanju. Umjesto da objasni kako će takav potez koristiti BiH, nudi politički atraktivnu poruku o „najmanjoj mogućoj komunikaciji“.

To više liči na kampanju nego na diplomatiju.

I zato se njegova najnovija inicijativa može posmatrati prvenstveno kao politička poruka domaćoj publici. U izbornoj godini uvijek je lakše biti „čvrst“ prema drugima nego rješavati komplikovane probleme kod kuće. Lakše je pokazivati prstom prema Beogradu nego ponuditi rezultate vlastitog diplomatskog rada.

Konaković je, čini se, ponovo izabrao lakši put.

Ali diplomatija nije takmičenje u tome ko će izgovoriti oštriju rečenicu. Njena vrijednost mjeri se time koliko problema može riješiti, koliko kriza može spriječiti i koliko interesa vlastite države može zaštititi.

U tom smislu, prijetnja svođenjem odnosa sa Srbijom na minimum nije znak diplomatske snage. Može biti upravo suprotno – znak da se diplomatija pretvara u politički alat za unutrašnju upotrebu.

A kada predizborna politika uđe u diplomatske odnose, račun na kraju ne plaća ministar koji daje izjavu.

Plaćaju ga građani.