Minićevih 100 dana po treći put
Ako bi se politička stabilnost mjerila brojem vlada, Republika Srpska bi za manje od godinu dana mogla da se pohvali pravom institucionalnom renesansom. Međutim, postoji jedan detalj koji cijelu priču pretvara u politički apsurd – sve tri „nove“ vlade u posljednjih šest mjeseci vodi isti čovjek, Savo Minić.
Tako je Republika Srpska dobila rijedak politički fenomen: premijera koji svakih nekoliko mjeseci obilježava novih 100 dana rada, iako iz fotelje praktično nije ni ustajao. Formalno gledano, vlade su se mijenjale. Suštinski, ostajalo je isto – isti kabinet, ista politika, isti problemi i sve veći dugovi.
Minić je prvi put preuzeo mandat početkom septembra prošle godine nakon ostavke Radovana Viškovića i političkog potresa izazvanog oduzimanjem mandata Miloradu Dodiku. Međutim, već nekoliko mjeseci kasnije uslijedila je ostavka kako bi se izbjegle komplikacije pred Ustavnim sudom BiH, a zatim i novo imenovanje, ovog puta uz preporuku tadašnje vršiteljke dužnosti predsjednika Republike Ane Trišić Babić.
Ni to nije dugo trajalo. Poslije samo dva mjeseca uslijedila je nova ostavka zbog dilema oko ustavne utemeljenosti imenovanja, pa je sredinom marta Narodna skupština RS po treći put birala Savu Minića za predsjednika Vlade. U međuvremenu, građani su dobili još jedno obilježavanje „prvih 100 dana rada“.
Dok se administrativno resetuju mandati, problemi ostaju isti i postaju sve teži. Jedno od pitanja koje je ozbiljno uzdrmalo Vladu jeste novi Zakon o pravima boraca. Iako je radna grupa gotovo godinu dana pripremala izmjene, veliki broj veterana Vojske Republike Srpske smatra da su ključna pitanja izbjegnuta, prije svega revizija boračkog statusa i utvrđivanje ko je zaista učestvovao u ratu, a ko je privilegije stekao političkim ili drugim vezama.
Istovremeno, vlasti Republike Srpske već godinama ne uspijevaju da pronađu efikasan odgovor na plan Hrvatske da na Trgovskoj gori odlaže nuklearni otpad. Ekološka udruženja i stanovnici pogođenih područja sve otvorenije optužuju institucije da su se pomirile sa činjenicom da će problem završiti tik uz granicu Republike Srpske.
Posebnu ironiju predstavlja i priča o zabrani veličanja ustaške ideologije. Narodna skupština RS usvojila je zaključke i zadala rok od 60 dana za donošenje zakona, ali zakon još nije napisan. U isto vrijeme, javnost gotovo svakodnevno gleda obilježavanja godišnjica brigada HVO u Posavini uz ikonografiju i simbole koji otvoreno podsjećaju na ustašku ideologiju.
Na međunarodnom planu slika nije mnogo bolja. Kritičari Minićeve vlade podsjećaju da se premijer od preuzimanja funkcije nije sastao ni sa jednim značajnijim evropskim ili regionalnim liderom. Diplomatski domet vlade uglavnom se sveo na protokolarne kontakte sa zvaničnicima Srbije, bez ozbiljnijeg međunarodnog političkog uticaja ili ekonomskih rezultata.
Za to vrijeme, Republika Srpska nastavlja da tone u nova zaduženja. Lider Liste Za pravdu i red Nebojša Vukanović tvrdi da se građani svakodnevno zadužuju za milione maraka, dok vlast paralelno pokušava da održi privid stabilnosti redovnim isplatama plata i budžetskih obaveza.
Ekonomista Milenko Stanić smatra da je teško dati prolaznu ocjenu radu vlade, bez obzira da li se govori o prvom, drugom ili trećem Minićevom mandatu. Kao jedinu konkretnu stvar navodi održavanje sjednica vlade po lokalnim zajednicama, što je predstavljeno kao pokušaj približavanja građanima.
Sve ostalo, prema njegovoj ocjeni, ostalo je na nivou obećanja, improvizacija i netransparentnih odluka.
Posebno problematičnim smatra način zaduživanja Republike Srpske, visoke kamatne stope, telefonske sjednice na kojima se odlučuje o stotinama miliona maraka, kao i potpisivanje ugovora iza kojih se ne vidi konkretna realizacija.
U političkom smislu, Vlada Republike Srpske danas više djeluje kao administrativni servis vladajuće partije nego kao samostalni izvršni organ. Ključne odluke očigledno se donose na drugim adresama, dok vlada naknadno daje institucionalni pečat već dogovorenim potezima.
S druge strane, Savez sindikata Republike Srpske priznaje da je bilo i određenih pozitivnih mjera – povećanje minimalnih plata, ograničavanje marži na osnovne životne namirnice, rast plata budžetskim korisnicima i memorandum o unapređenju prava radnika.
Ipak, čak i sindikalci upozoravaju da su povećanja nedovoljna i zakašnjela, te da ogromna većina radnika u Republici Srpskoj i dalje preživljava od mjeseca do mjeseca.
Možda upravo tu leži i najpreciznija ocjena treće vlade Save Minića. Dok vlast slavi novih 100 dana, građani već dugo imaju osjećaj da žive isti politički dan iznova.
