Nakon Marfija – ko drži Trojku na okupu?
Da li je federalna Trojka pred raspadom ili je riječ o još jednoj fazi političkog preživljavanja kakve su u Bosni i Hercegovini postale pravilo, a ne izuzetak? Odnosi unutar koalicije SDP – Narod i pravda – Naša stranka očigledno su ozbiljno uzdrmani, bez obzira na to što njihovi lideri u javnosti sve češće pokušavaju poslati poruku stabilnosti.
Podjele, previranja i napuštanja stranaka sve su učestaliji. Posebno nakon odlaska bivšeg američkog ambasadora u BiH Majkla Marfija, kojeg su politički protivnici Trojke često opisivali kao njen ključni politički oslonac. U političkom prostoru sada se sve češće čuju procjene da bi postojeći odnosi mogli otvoriti vrata novim koalicijama, među kojima se ponovo spominje i SDA.
Da stvari unutar koalicije ne funkcionišu najbolje postalo je vidljivo još nakon tramvajske nesreće u Sarajevu. Neusaglašena priča o eventualnoj ostavci kantonalnog premijera Nihada Uka otvorila je pitanje odnosa unutar Trojke, ali i stvarne političke snage Naše stranke. Javne poruke koje su tada stizale iz ove partije bile su daleko od jedinstvenih – od umirujućih ocjena da nema krize, do otvorenih priznanja da je koaliciji potreban “reset”.
Problemi se ubrzo nisu zadržali samo na kantonalnom nivou. Smjena Dragana Miokovića iz Naše stranke sa mjesta predsjedavajućeg Predstavničkog doma Federacije BiH i uzdržanost zastupnika SDP-a tokom glasanja pokazali su da političko jedinstvo Trojke ima ozbiljne pukotine. Lider SDP-a Nermin Nikšić pokušava održati balans – s jedne strane tvrdi da je Trojka dugoročan politički projekat, a s druge ostavlja otvorena vrata za postizborne kombinacije.
Upravo tu počinje ključna politička dilema. Ako je Trojka zaista strateški projekat, zašto se istovremeno govori o mogućim novim koalicijama? Ako nije, onda je pitanje koliko je ova politička konstrukcija uopšte stabilna.
Priče o mogućem približavanju SDP-a i SDA dodatno su podgrijane usaglašavanjem stavova oko pitanja takozvane državne imovine. Iako zvanično niko ne govori o obnovi takvog saveza, činjenica da se ta opcija uopšte spominje dovoljno govori o političkoj fluidnosti na sarajevskoj sceni.
Istovremeno, lider Naroda i pravde Elmedin Konaković pokušava proširiti politički okvir Trojke. Umjesto tri stranke, sada govori o “četrnaestorki”, podsjećajući na partije koje su podržale kandidaturu Denisa Bećirovića za člana Predsjedništva BiH. Takvo proširenje političke priče može se tumačiti na dva načina – kao pokušaj jačanja političkog bloka ili kao priznanje da sama Trojka nema dovoljno snage.
Dodatni udarac Narodu i pravdi bio je odlazak Kemala Ademovića, čime je Trojka ostala bez jedinog delegata u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH. Time je koalicija dodatno oslabljena u institucijama u kojima su ionako krhki odnosi presudni za političku stabilnost.
Analitičari već duže vrijeme upozoravaju da Trojka nikada nije bila ideološki homogen blok. Radi se o političkim subjektima koji dijele malo zajedničkih programskih tačaka, ali imaju zajednički interes – ostanak u vlasti. Dok je postojao snažan međunarodni faktor koji je djelovao kao svojevrsni kohezivni element, taj model je funkcionisao. Nakon njegovog odlaska, političke razlike sve više izlaze na površinu.
Ipak, paradoks je u tome što Trojka možda nikada nije bila slabija – ali joj to ne mora automatski značiti i kraj. Upravo suprotno. Svijest da pojedinačno nemaju političku snagu za vlast može biti najjači razlog da koalicija opstane.
U bosanskohercegovačkoj politici takvi savezi često traju ne zato što su stabilni, nego zato što su nužni. Trojka bi tako mogla nastaviti da postoji kao politička konstrukcija koja se stalno ljulja, ali ne pada.
Sve do prvih izbora koji bi mogli pokazati da li je riječ o privremenom savezu interesa ili o projektu koji ima kapacitet da preživi vlastite krize.
