Ono što zakon ne poznaje, a praksa svakodnevno pokazuje

“Racija” u jednoj paljanskoj diskoteci danima je bila jedna od glavnih tema u javnosti. Policija je tek nakon brojnih pitanja i reakcija građana potvrdila da je tokom intervencije korištena sila.

Prije nekoliko mjeseci Republika Srpska našla se u situaciji da ima vršioca dužnosti predsjednika.

U aprilu ove godine pravosnažno je osuđen banjalučki advokat zbog malverzacija sa nekretninama.

Javnost je ranije pratila i slučaj hirurga koji je dva puta pravosnažno osuđivan – jednom zbog primanja mita, a drugi put zbog nesavjesnog liječenja, nakon što je pacijentkinji greškom odstranio zdrav jajnik.

Povremeno se otvara i pitanje direktora starijih od 65 godina. Rasprave se vode, ali konkretnih promjena i dalje nema.

Sve ove priče u određenom trenutku bile su u centru pažnje. O njima se govorilo danima, izazivale su brojne reakcije i otvarale pitanja o radu institucija.

Ali šta ih zapravo povezuje?

Naizgled, riječ je o potpuno različitim slučajevima. Međutim, zajedničku nit pokušao je da pronađe banjalučki advokat Dario Sandić, koji je u objavi na društvenim mrežama ukazao na niz pojava koje, kako tvrdi, postoje u praksi, iako ih zakoni ne poznaju.

“Racija ne postoji u propisima Republike Srpske, kao ni v.d. predsjednik Srpske, ni direktor stariji od 65 godina, ni osuđivani advokat, ni osuđivani ljekar…” naveo je Sandić.

Jedna rečenica otvorila je pitanje – kako je moguće da određene situacije postanu dio svakodnevice iako formalno ne bi trebalo da postoje?

Šta postoji, a šta nedostaje?

Sandić za Srpskainfo kaže da je problem u tome što se kod nas često pojavljuju pojave koje nisu predviđene zakonima, dok istovremeno nedostaju stvari koje bi morale biti osnov svakog uređenog društva.

– Imamo racije, vršioce dužnosti, direktore koji ostaju na funkcijama i nakon zakonskih ograničenja, nekvalifikovane radnike, osuđivane advokate i ljekare, penzionere koji rade poslove od velike odgovornosti, projekte koji počinju prije završetka procedura. Sa druge strane, nemamo dovoljno zdravstvene zaštite, sigurnosti, pravne izvjesnosti, kvalitetnog obrazovanja i infrastrukture – kaže Sandić.

Prema njegovim riječima, najveći problem nije nedostatak propisa, već njihova primjena.

– Naši zakoni su u velikoj mjeri usklađeni sa evropskim standardima. Problem nastaje kada se oni ne primjenjuju. Kada bi se dosljedno primjenjivali, odgovornost bi morala postojati na svim nivoima vlasti – tvrdi Sandić.

On smatra da je tokom posljednjih decenija stvoren sistem u kojem izostaje stvarna odgovornost.

– Živimo u krugu iz kojeg je teško izaći. Institucije koje bi trebalo da utvrđuju odgovornost često ne rade svoj posao kako treba, pa se stvara osjećaj da posljedice ne postoje – navodi Sandić.

Novac kao pokretač svega

Sandić tvrdi da se političke i društvene teme često koriste kao sredstvo za skretanje pažnje sa ekonomskih i socijalnih problema.

– Priče o velikim nacionalnim pitanjima često postaju zamjena za razgovor o tome kako ljudi žive, kakvo im je zdravstvo, obrazovanje i sigurnost. Ako građanin nema posao, nema adekvatnu zdravstvenu zaštitu i suočava se sa problemima, a ipak povjeruje da je najveća prijetnja neko drugi, onda se problem ne rješava – kaže on.

Dodaje da se, prema njegovom mišljenju, odluke često donose sa ciljem zaštite interesa pojedinaca, a ne javnog dobra.

– Ako treba mijenjati zakone da bi se zaštitili određeni interesi, mijenjaće se. Ako treba donositi političke odluke koje slabe institucije, donosiće se. Ako treba koristiti najteže riječi i podjele kako bi se održala podrška, koristiće se – tvrdi Sandić.

Kako kaže, takav sistem opstaje jer nema dovoljno mehanizama koji bi osigurali odgovornost.

– Kada nema posljedica, onda se stvara uvjerenje da je sve dozvoljeno. Posljednjih 30 godina taj obrazac se samo učvršćivao – ističe on.

Kao mogući izlaz vidi jačanje institucija i standarda koji postoje u razvijenim evropskim društvima.

– Jedna od nada jeste približavanje Evropskoj uniji, gdje ipak postoje mehanizmi koji ne dozvoljavaju da se sve može riješiti novcem i vezama. Druga nada je povratak mladih i obrazovanih ljudi koji bi mogli mijenjati društvo – zaključuje Sandić.

I upravo se tu vraćamo na početak priče. Nekoliko različitih događaja pokazalo je isto pitanje: koliko je velika razlika između onoga što piše u propisima i onoga što građani svakodnevno vide oko sebe.