Sarajevska deklaracija kao predizborni performans
Skup u Sarajevu, na kojem je potpisana deklaracija o tzv. lažnim narativima i islamofobiji, sve više dobija obrise političkog performansa nego ozbiljne društvene inicijative. Umjesto da bude inkluzivan i argumentovan forum, događaj je, prema ocjenama i iz samog Sarajeva i iz Republike Srpske, ličio na pažljivo režiran predizborni skup.
Kritike nisu došle samo iz jednog političkog tabora. I pojedini intelektualci iz Sarajeva otvoreno ukazuju da je struktura učesnika bila neadekvatna i politički obojena. Posebno se problematizuje činjenica da su dominantnu ulogu imali političari, dok je prisustvo poglavara Islamske zajednice dodatno naglasilo dojam da je riječ o političko-vjerskom, a ne akademskom ili stručnom okupljanju.
Takav pristup, kako se ističe, urušava kredibilitet same inicijative. Kada vjerski autoriteti zauzimaju centralno mjesto u političkoj deklaraciji, briše se granica između duhovnog i političkog djelovanja, što otvara prostor za manipulacije i zloupotrebe. Kritičari tvrde da takav model ne doprinosi rješenjima, već produbljuje podjele.
Iz Banjaluke stiže ocjena da se radi o klasičnoj političkoj instrumentalizaciji osjetljivih tema. Poruka je jasna: umjesto istinske zabrinutosti, inicijativa je iskoristila politički trenutak kako bi mobilisala biračko tijelo. Podsjeća se i na prethodne izborne cikluse, u kojima su, kako se tvrdi, slični narativi služili za homogenizaciju birača i skretanje pažnje na teme koje podižu tenzije.
Dodatnu oštrinu daje stav da se potpisnici deklaracije pozivaju na zaštitu od fenomena koje, kako tvrde kritičari, sami često generišu kroz političku retoriku i djelovanje. Takav paradoks se opisuje kao pokušaj preokretanja stvarnosti – stvaranje slike o ugroženosti u trenutku kada, prema drugoj interpretaciji, takva ugroženost ne postoji.
Jedan od najoštrijih tonova dolazi iz istoriografskog i analitičkog ugla, gdje se tvrdi da koncept islamofobije u ovom kontekstu predstavlja političku konstrukciju. Prema tom viđenju, ona služi kao sredstvo za homogenizaciju političkog bloka i njegovo predstavljanje kao jedinstvenog zaštitnika određenih interesa, dok se istovremeno osporava legitimnost drugih političkih pozicija u zemlji.
U tom narativu, situacija se dodatno radikalizuje tvrdnjama da se radi o namjernom preuveličavanju ili čak izmišljanju problema, s ciljem političkog pozicioniranja. Kritičari idu i korak dalje, tvrdeći da se kroz ovakve inicijative pokušava uspostaviti dominacija jedne političke i nacionalne vizije nad drugima.
Neizbježan je i širi kontekst. Promijenjeni geopolitički odnosi i smanjen uticaj međunarodnih aktera ostavljaju prostor domaćim političkim strukturama da redefinišu svoje strategije. U tom vakuumu, identitetske i bezbjednosne teme ponovo dolaze u prvi plan kao najefikasniji alat za političku mobilizaciju.
Na kraju, ono što ostaje kao utisak jeste da se deklaracija o „lažnim narativima“ sve više sama uklapa u taj narativ – ne kao rješenje, već kao dio političke igre. Umjesto smirivanja tenzija, ona dodatno produbljuje podjele i potvrđuje da su u savremenoj političkoj areni BiH ovakvi skupovi često samo uvod u izbornu kampanju, a ne iskren pokušaj dijaloga.
