Prosječna plata u Irskoj iznosi 3.300 evra (6.435 KM), dok je u Republici Srpskoj 1.438 KM. U Dablinu litar mlijeka košta 2,30 KM, dok se kod nas kreće od 1,90 do 3 marke. Litar ulja u Irskoj je tri marke, a u Srpskoj od 3,09 KM naviše. Razlika u primanjima i troškovima života postavlja pitanje: zašto je hrana kod nas toliko skupa?
Troškovi života u Srpskoj svakim danom rastu. Sindikalna potrošačka korpa za decembar prošle godine iznosila je 2.666,22 KM, od čega je na prehranu odlazilo više od 45 odsto, odnosno 1.213,74 KM.
Za Srđana T., koji izdržava petočlanu porodicu, hrana je najveći trošak.
– Više od pola primanja supruga i ja potrošimo na hranu. Ono što smo nekad plaćali 20 maraka, sada košta 50. Osim toga, značajno su poskupjeli i higijenski proizvodi, vrtić i režije – kaže on za Srpskainfo.
I Milica A. iz Banjaluke potvrđuje da njena četvoročlana porodica najviše novca izdvaja za osnovne životne namirnice.
– Najskuplje je meso, pa kupujemo po pola kilograma. Nevjerovatno mi je da paprike koštaju sedam maraka, pa uzmem samo nekoliko komada za kuvanje – priča ona.
Cijene osnovnih proizvoda rastu i za one koji žive sami. Nikola P. ističe da su mliječni proizvodi, jaja i povrće preskupi.
– Kilogram luka u Irskoj košta 1,80 KM, dok su kod nas osnovne namirnice daleko skuplje – navodi on.
Pored cijena hrane, jedna od ključnih razlika je i poreska politika. U Irskoj, mnogi osnovni proizvodi oslobođeni su PDV-a. U tu grupu spadaju kobasice, puter, humus, sir, voće, salame i peciva. U Srpskoj, cijene pojedinih proizvoda poput paprika, paradajza i mladog luka dostižu i do 10 KM.
Dragan Jošić iz Udruženja za zaštitu potrošača “Reakcija” smatra da je ključ problema u slobodnom tržištu.
– Država ne reguliše formiranje cijena, već se oslanja na trgovačke i distributivne marže. U EU su poljoprivredni proizvođači značajno subvencionisani, što omogućava niže cijene proizvoda – objašnjava Jošić.
Prema njegovim riječima, moguće rješenje bi bilo zamrzavanje cijena osnovnih proizvoda ili ograničavanje marži.
– Do 2013. godine, svako povećanje cijena moralo je biti odobreno od strane ministarstva. Takođe, nulta stopa PDV-a mogla bi smanjiti cijene, ali bi zahtijevala precizne ekonomske mjere – dodaje on.
Pored toga, domaći proizvođači često prodaju robu na inostranim tržištima po nižim cijenama kako bi se probili, dok gubitke nadoknađuju povećanjem cijena u zemlji.
– Da bi se izborili za tržište vani, naši proizvođači prodaju robu jeftinije, a razliku nadoknađuju kroz više cijene kod kuće – zaključuje Jošić.
