Šta ako Amerika napadne Iran

Čitav svijet s budnom pažnjom gleda u pravcu Irana jer djeluje da je Donald Tramp, predsjednik SAD, na ivici da izda naredbu da njegove snage otpočnu napad.

Iako su potencijalne mete uglavnom predvidive, ishod ipak nije, stoga se svi pitaju šta će se dogoditi ako SAD u posljednjem trenutku ne postignu dogovor s Teheranom i prvi čovjek Bijele kuće naredi američkim snagama da krenu u akciju.

Ovo su mogući scenariji:
1) Tramp naređuje ciljane udare

Američke vazdušne i pomorske snage izvode ograničene, precizne udare usmjerene na vojne baze Iranske revolucionarne garde (IRGC) i jedinice Basidž – paravojne formacije pod kontrolom IRGC-a – kao i na mjesta za lansiranje i skladištenje balističkih raketa, te na iranski nuklearni program.

Već oslabljeni režim se ruši, a zemlja vremenom prelazi u pravu demokratiju u kojoj Iran može ponovo da se uključi u međunarodnu zajednicu.

Ovo je izuzetno optimističan scenario. Zapadna vojna intervencija u Iraku i Libiji nije donijela glatku tranziciju ka demokratiji. Iako je okončala diktature u oba slučaja, otvorila je godine haosa i krvoprolića.

Sirija, koja je sprovela sopstvenu revoluciju i zbacila predsjednika Bašara al-Asada bez zapadne vojne podrške 2024. godine, za sada se pokazala uspješnijom.

2) Režim opstaje, ali ublažava svoju politiku

Ovo bi se moglo nazvati “venecuelanskim modelom”, u kojem brza i snažna američka akcija ostavlja režim netaknutim, ali primoranim da ublaži svoju politiku.

U iranskom slučaju, to bi značilo da Islamska Republika opstaje – što neće zadovoljiti veliki broj Iranaca – ali da je prisiljena da ograniči podršku nasilnim milicijama širom Bliskog istoka, obustavi ili smanji domaći nuklearni i balistički program, kao i da ublaži represiju nad protestima, prenosi B92.

I ovo je manje vjerovatan scenario. Rukovodstvo Islamske Republike već 47 godina ostaje prkosno i otporno na promjene. Djeluje nesposobno da sada promijeni kurs.

3) Režim kolabira, zamjenjuje ga vojna vlast

Mnogi smatraju da je ovo najvjerovatniji mogući ishod.

Iako je režim očigledno nepopularan kod velikog broja građana, a svaki novi talas protesta ga dodatno slabi, i dalje postoji snažna i duboko ukorijenjena bezbjednosna država sa jasnim interesom da zadrži status kvo.

Glavni razlog zbog kojeg protesti do sada nisu uspjeli da sruše režim jeste izostanak značajnih preleta na njihovu stranu, dok su oni na vlasti spremni da koriste neograničenu silu i brutalnost kako bi ostali na vlasti.

U konfuziji nakon eventualnih američkih udara moguće je da Iran završi pod vlašću snažne vojne hunte, sastavljene uglavnom od pripadnika IRGC-a.

4) Iran uzvraća napad

Iran je zaprijetio odmazdom u slučaju američkog napada, navodeći da mu je “prst na obaraču”. Jasno je da se ne može mjeriti sa snagom američke mornarice i vazduhoplovstva, ali bi i dalje mogao da uzvrati korišćenjem svog arsenala balističkih raketa i dronova, od kojih su mnogi skriveni u pećinama, pod zemljom ili u zabačenim planinskim predjelima.

Američke baze i postrojenja raspoređeni su duž arapske obale Zaliva, posebno u Bahreinu i Kataru, ali Iran bi mogao, ukoliko to odluči, da napadne i kritičnu infrastrukturu bilo koje zemlje koju smatra saučesnikom u američkom napadu, poput Jordana.

Razorni raketni i napadi dronovima na petrohemijska postrojenja saudijskog Aramka 2019. godine, koji je pripisan iranskoj miliciji iz Iraka, pokazao je Saudijcima koliko su ranjivi na iranske rakete.

Iranski arapski susjedi u Zalivu, svi saveznici SAD-a, razumljivo su izuzetno nervozni zbog mogućnosti da se svaka američka vojna akcija obije upravo njima o glavu.

5) Iran uzvraća postavljanjem mina u Zalivu

Ovo već decenijama predstavlja potencijalnu prijetnju globalnom brodarstvu i snabdijevanju naftom, još od rata Irana i Iraka od 1980. do 1988. godine, kada je Iran zaista minirao plovne puteve, a britanski minski čistači pomagali u njihovom uklanjanju.

Uski Ormuski moreuz između Irana i Omana predstavlja ključnu tačku. Oko 20% svjetskog izvoza tečnog prirodnog gasa (LNG) i između 20 i 25% nafte i naftnih derivata prolazi kroz ovaj moreuz svake godine.

Iran je sprovodio vježbe brzog postavljanja morskih mina. Ukoliko bi to učinio, posljedice po svjetsku trgovinu i cijene nafte bile bi neizbježne.

6) Iran uzvraća potapanjem američkog ratnog broda

Jedan kapetan američke mornarice na ratnom brodu u Zalivu jednom je rekao da je jedna od iranskih prijetnji koja ga najviše brine takozvani “napad rojem”.

Riječ je o scenariju u kojem Iran lansira veliki broj dronova sa snažnim eksplozivom i brzih torpednih čamaca ka jednoj ili više meta, u tolikom obimu da čak ni snažni sistemi bliske odbrane američke mornarice ne mogu da eliminišu sve prijetnje na vrijeme.

Mornarica IRGC-a je odavno zamijenila konvencionalnu iransku mornaricu u Zalivu, a neki od njenih komandanata su se čak školovali u Dartmutu u vrijeme Šaha.

Iranske pomorske posade veliki dio obuke posvetile su nekonvencionalnom ili “asimetričnom” ratovanju, tražeći načine da prevaziđu ili zaobiđu tehnološku nadmoć svog glavnog protivnika – Pete flote američke mornarice.

Potapanje američkog ratnog broda, uz moguće zarobljavanje preživjelih članova posade, predstavljalo bi ogromno poniženje za SAD.

Iako se ovaj scenario smatra malo vjerovatnim, milijardu dolara vrijedan razarač USS Cole je 2000. godine bio teško oštećen u samoubilačkom napadu Al Kaide u luci Aden, pri čemu je poginulo 17 američkih mornara.

Prije toga, 1987. godine, irački pilot je greškom ispalio dvije rakete „Egzose“ na američki ratni brod USS Stark, usmrtivši 37 mornara.

7) Režim kolabira, zamjenjuje ga haos

Ovo predstavlja vrlo realnu opasnost i jedan je od glavnih strahova susjeda poput Katara i Saudijske Arabije.

Pored mogućnosti izbijanja građanskog rata, kakav su doživjeli Sirija, Jemen i Libija, postoji i rizik da u haosu i konfuziji etničke tenzije prerastu u oružane sukobe, dok Kurdi, Beludži i druge manjine pokušavaju da zaštite svoje zajednice u uslovima nacionalnog vakuuma vlasti.

Veliki dio Bliskog istoka bi svakako pozdravio kraj Islamske Republike, a niko više od Izraela, koji je već zadao teške udarce iranskim saveznicima širom regiona i koji Iran vidi kao egzistencijalnu prijetnju zbog njegovog sumnjivog nuklearnog programa.

Ali niko ne želi da vidi najveću bliskoistočnu zemlju po broju stanovnika – oko 93 miliona ljudi – kako tone u haos, izazivajući humanitarnu i izbjegličku krizu.

Najveća opasnost sada jeste da predsjednik Tramp, nakon što je prikupio ovako snažne snage blizu iranskih granica, odluči da mora da djeluje kako ne bi izgubio obraz, i da rat započne bez jasnog cilja i sa nepredvidivim i potencijalno razornim posljedicama.