Stevandić vraća raspravu na dejtonske temelje
Postoje trenuci u političkoj istoriji kada se više ne postavlja pitanje da li nešto treba otvoriti kao temu, već zašto je to pitanje toliko dugo izbjegavano. Izjava predsjednika Narodne skupštine Republike Srpske Nenada Stevandića da Republika Srpska insistira na poništavanju svih odluka visokih predstavnika donesenih bez njene saglasnosti upravo je jedno od takvih pitanja.
Više od dvije decenije Bosna i Hercegovina funkcioniše pod dvostrukim političkim standardom. S jedne strane govori se o suverenitetu domaćih institucija, evropskim integracijama i odgovornosti izabranih predstavnika. S druge strane, ostavljen je prostor da jedan međunarodni zvaničnik, bez demokratskog legitimiteta građana BiH, nameće zakone, mijenja ustavni i politički okvir i smjenjuje izabrane funkcionere.
Ako je cilj da Bosna i Hercegovina bude demokratska država, onda takva praksa ne može biti trajno rješenje. Ona je mogla biti zamišljena kao izuzetak u poslijeratnom periodu, ali nikako kao model upravljanja koji će trajati decenijama.
Upravo zato prijedlog koji je inicirao Nenad Stevandić predstavlja logičan pokušaj da se politički sistem vrati na temelje Dejtonskog sporazuma. Dejton nije zamišljen kao dokument koji daje neograničenu vlast međunarodnim predstavnicima, već kao sporazum dva entiteta i tri konstitutivna naroda koji su prihvatili da zajednički uređuju odnose na osnovu saglasnosti.
Poništavanje odluka koje su nametnute mimo tog principa nije napad na Dejton, ono je pokušaj njegovog vraćanja u izvorni okvir. U suprotnom ostaje paradoks da se Dejton formalno brani, dok se njegova osnovna načela godinama potiskuju.
Protivnici ove ideje tvrdiće da je takav zahtjev nerealan. Međutim, gotovo svaka velika politička promjena u istoriji prvo je proglašavana nemogućom, da bi kasnije postala predmet pregovora ili konačnog dogovora. Političke okolnosti se mijenjaju, međunarodni odnosi se mijenjaju, a ono što je juče izgledalo nedostižno danas može postati sasvim legitimna tema za razgovor.
Posebno je važno što Stevandić insistira da se ova pitanja rješavaju institucionalno. Umjesto jednostranih poteza ili politike svršenog čina, inicijativa dolazi kroz zaključke najviših institucija Republike Srpske. Time se šalje poruka da se politička borba vodi argumentima, odlukama institucija i pozivanjem na međunarodni sporazum koji je okončao rat.
Naravno, politička scena neće biti jedinstvena. Opozicija će i dalje osporavati motive vlasti, dok će dio međunarodne zajednice vjerovatno braniti dosadašnju praksu OHR-a. Ali to ne mijenja suštinu – pitanje legitimiteta nametnutih odluka više se ne može gurati pod tepih.
Stevandićeva izjava da Republika Srpska čuva mir i da će istrajavati u svojim političkim stavovima bez odustajanja od institucionalne borbe pokazuje da cilj nije stvaranje novih kriza, već otvaranje ozbiljnog procesa preispitivanja odnosa koji postoje gotovo tri decenije.
Na kraju, nije najvažnije hoće li ovaj proces biti završen za godinu ili pet godina. Mnogo je važnije da je pitanje konačno postavljeno. Jer nijedno društvo ne može graditi trajnu stabilnost ako istovremeno prihvata da dio njegovog pravnog i političkog sistema počiva na odlukama koje nisu donesene voljom domaćih institucija.
Zbog toga inicijativa Nenada Stevandića nije samo politička poruka jedne stranke ili jednog parlamenta. Ona predstavlja zahtjev da se odgovornost za budućnost Bosne i Hercegovine konačno vrati onima kojima i pripada – demokratski izabranim predstavnicima i institucijama koje proizlaze iz Dejtonskog sporazuma.
