Suđenje za zločine nad Srbima: Ivana Tupeša ranjena kao sedmogodišnjakinja, djed ubijen pred njom
Na suđenju optuženima za zločine nad Srbima na području Foče, Višegrada i Čajniča svjedok Tužilaštva BiH Ivana Tupeša ispričala je kako je tokom napada muslimanskih snaga na Čajniče 14. februara 1993. njen djed ubijen, dok je ona kao sedmogodišnja djevojčica ranjena, a potom sa majkom zarobljena i odvedena u Goražde.
Posvjedočila je da je, kada su muslimanske snage napale selo Šapiće, sa majkom i još nekoliko žena i djece bježala šumom u selo Trojani blizu granice sa Crnom Gorom, gdje su na njih pucali pripadnici takozvane Armije BiH. Bježali su prema Šumskom gazdinstvu u Trojanima, gdje je njen djed Božo Dačević radio kao šumar.
„Deda me je uzeo u naručje kada su zapucali i ja sam ranjena u noge, a on je ubijen ispred mene“, ispričala je Tupeša i dodala da su im prišli vojnici u crnoj i maskirnoj uniformi sa maskama preko lica koji su razgovarali o tome šta će sa „četničkim djetetom“.
Vojnici su je na nosilima nosili jedan dio puta, a potom su zarobljene Čedu Popovića, Njegoša i Branu Mašića natjerali da je nose do mjesta Sadbe, gdje su ih stavili u kombi i odvezli za Goražde.
„Popisao nas je strani Crveni krst i bila sam u bolnici dva i po mjeseca. Majka je bila sa mnom i povremeno su je odvodili na neka ispitivanja i vraćali“, navela je Tupeša. Nakon bolničkog liječenja provela je još mjesec dana u zgradi ZOIL-a u Goraždu. Tužilac Dževad Muratbegović uložio je medicinsku dokumentaciju svjedoka, koja se nakon razmjene liječila u Igalu.
Na ročištu je svjedočila i Dana Mašić o tome kako je tokom napada ubijen njen maloljetni sin Željko i jetrva Dušanka Mašić. Napad na selo Šapići počeo je 14. februara 1993. Četiri žene iz njene kuće, pet djevojčica i maloljetni sin Željko krenuli su prema selu Trojani. Stvari za djecu spakovali su na konja kojeg je vodila svekrva, a sin je imao automat „šmajser“.
„U jednom momentu su zapucali na nas i pogođeni su Željko i Dušanka. Ne znam da li je Željko zapucao iz šmajsera koji sam ja uzela kada nam je prilazio vojnik u crnoj uniformi sa maskom. Šmajser je zakovao, a taj vojnik je pobjegao. Tada sam i ja ranjena u glavu“, ispričala je Mašićeva. Kćerka Zoranka ranjena je u preponu. Na dan sahrane sina u Čajniču bilo je 13 sahrana stradalih u napadu. Tužilac je uložio i njenu medicinsku dokumentaciju.
Svjedočio je i Dane Dačević o stradanju roditelja Bože i Stanojke, koji su u vrijeme napada živjeli u Ponikvama. Tada je živio u Novom Sadu i putem radio-amatera čuo za napad 14. februara. Saznao je da su mu ubijeni roditelji, da su poginuli Trifko Dačević, Dušanka i Željko Mašić, Stevo i Vučko Kovačević, a da mu je zarobljena sestra Polka Mašić sa djetetom.
Kasnije je razgovarao sa Krstom Danilovićem, koji je vidio tijela ubijenih Srba i rekao mu da mu je majka pogođena u stomak i glavu, da mu je otac imao četiri prostrelne rane i da su mu od udara tupim dijelom sjekire u potiljak ispale oči. Sestra je kada je razmijenjena imala vaške i 30 kilograma, pišu RTRS.
Tužilac je uložio i video-snimak priloga SRT o napadu na Čajniče od 23. februara 1993. u kojem se vidi izmasakrirani dječak.
Za zločine počinjene nad Srbima na području Foče, Višegrada i Čajniča od avgusta 1992. do februara 1993. optuženi su Ferid Buljubašić, Ahmed Sejdić, Rašid Sobo, Ševko Glušac, Zakir Jamak, Bahrudin Muhić, Adem Fehrić, Mustafa Poljo, Enver Kustura, Muhamed Liska, Sakib Čakar, Izet Sejdić i Munir Nalo, nekadašnji komandanti i pripadnici Armije BiH. Naredno ročište zakazano je za 29. septembar.
