Manje od mjesec dana nakon što je Banjaluka bila zatrpana otpadom, zbog čega je proglašeno vanredno stanje i sazvana vanredna sjednica Skupštine grada, stanje na terenu prividno je stabilizovano. Ipak, uzroci krize nisu otklonjeni, a pitanje je da li je grad daleko od ponavljanja sličnog scenarija.
Sukob između preduzeća “Čistoća”, u većinskom privatnom vlasništvu, i gradskog preduzeća “Depot” i dalje traje, uprkos tome što je krajem marta potpisan privremeni dogovor o nastavku redovnog prikupljanja i odvoza otpada na deponiju u Ramićima.
Taj dogovor, prema najavama, trebalo bi da bude na snazi dok se ne formira stručna komisija koja će predložiti trajno rješenje problema. Međutim, nije poznato ni da li je komisija formirana, niti da li je održala ijedan sastanak. U međuvremenu, pravni problemi ostaju neriješeni – “Čistoća” posjeduje pravosnažnu presudu kojom se potvrđuje da je zemljište od 280 duluma u Ramićima njihovo vlasništvo, pa se očekuje da će, prije ili kasnije, zatražiti ulazak u posjed.
Direktor “Depota” Ratko Jokić upozorio je da deponija u trenutnim uslovima može funkcionisati još vrlo kratko.
– Ne možemo praviti novu sanitarnu kasetu na zemlji koja nije gradska – rekao je Jokić.
Osnovni problem je, dakle, što deponija u Ramićima – bez obzira na to da li je pod kontrolom “Depota” ili “Čistoće” – ne može trajati još dugo. Struka već godinama upozorava na iscrpljenost kapaciteta, kao i na ozbiljne ekološke rizike.
Dušica Pešević, profesorica ekologije na Prirodno-matematičkom fakultetu u Banjaluci, navodi da “Depot” zaista ne može investirati u izgradnju skupe sanitarne kasete na zemljištu koje je pravno vlasništvo druge firme.
– To bi bilo kao da gradite kuću na tuđem placu – upozorava Peševićeva.
Uz to, podsjeća da veliki dio deponijskog prostora u Ramićima nikada nije imao status sanitarne deponije.
– Skoro tri decenije otpad se tamo odlagao nesanitarno, bez adekvatnih zaštitnih mjera – navodi Peševićeva.
Zbog toga su lokalni vodotoci u Ramićima i okolini značajno zagađeni deponijskom vodom, čiji nivo zagađenja višestruko premašuje standarde fekalnih voda.
Problem predstavlja i nestabilnost terena, do koje dolazi usljed razgradnje različitih vrsta otpada. Zbog toga prostor deponije nije pogodan za budući razvoj stambenih ili industrijskih zona, te ga u narednim decenijama može karakterisati isključivo kao deponijski ili zagađeni prostor bez druge svrhe.
Kapacitet deponije se bliži maksimumu. Kao jedno od mogućih rješenja, Peševićeva pominje proširenje postojećeg deponijskog prostora, ali postavlja pitanje izvodljivosti tog plana, s obzirom na blizinu naselja.
Alternativu vidi u formiranju nove regionalne deponije, na koju bi se odvozio otpad iz Banjaluke i još sedam lokalnih zajednica, što zagovara i “Depot”. Ipak, riječ je o procesu koji može potrajati godinama.
– Izbor lokacije za novu deponiju je složen posao koji podrazumijeva geološka, biogeografska i ekonomska ispitivanja, kao i rješavanje imovinsko-pravnih pitanja – ističe Peševićeva.
Dok se rješenja traže, a institucije ćute, Banjaluka ostaje u opasnosti da se suoči sa novim talasom ekološke i komunalne krize.
