Piše: Suzana Šalić, pomoćnik ministra finansija Republike Srpske

Kad kažem da imam 31 godinu, većina ljudi bi mi na to rekla: “Tridesete… Najljepši period života!” Sa osmijehom odgovorim da su upravu, ali kad ostanem sama, često se zapitam da li je stvarno tako? Svakodnevno slušam najbliže prijatelje, ali i okolinu, da umjesto da uživaju u roditeljstvu, strahuju da li će dijete upisati u vrtić. Pripreme za upis traju mjesecima, a razočarenje je postalo svakodnevnica. Najčešći odgovor koji čujem je “Opet smo bili ispod crte?”. Onda nastavljamo dalje sa pričom kako je za privatni vrtić neophodno odvojiti dobar dio plate, ako se uopšte nađe slobodno mjesto blizu kuće u kojoj žive. Opet kreću preispitivanja… Zašto u svakoj drugoj zgradi koja je “nikla” u Banjoj Luci u posljednje 3- 4 godine, neki od poslovnih prostora nije namijenjen za vrtić? Da li se to može regulisati Zakonom i nametnuti svakome ko gradi na nekad gradskom zemljištu? Da li je rješenje tako jednostavno, ali niko o tome ne razmišlja? Da li je moguće da se od toliko poslovnih prostora u vlasništvu grada neki nije mogao prenamijeniti u vrtić? Da li, da li i tako u nedogled… Onda to izgovorim na glas, ali nema sluha. Nema. Za sada.

Onda se opet vratim na to da je Banja Luka grad u kome sam rođena, odrasla i jedini u koji se uvijek vraćam. Život u inostranstvu me naučio da naš Grad zavolim još više, da ga branim još jače i ne odustajem od istog. Što ljudi hoće, to i vrijeme trpi, Možda nam neki ljudi, događaji i njihove odluke dođu kao lekcija. Valjda smo naučili šta više ne želimo i ka čemu težimo.

Nikada nisam mislila da će mi 3 godine života proći u borbi za ravnopravnost gradskih i prigradskih naselja kada je vodosnabdijevanje u pitanju, ali eto i to se desilo. Zašto nešto postaje prioritetno onda kada to nekom padne na pamet, a nije bilo prvu, drugu pa i veći dio treće godine dok Potkozarska i sela na Manjači vape za kišnim danom kako bi imali uredno vodosnabdijevanje? U svakom gradu ima korova, samo se u našem gradu korov zaliva dok bašte i usjevi propadaju, stoka umire, a ljudi ne mogu živjeti i funkcionisati normalno. 21. Vijek, a 10 km od Banje Luke, u Dragočaju, mom rodnom mjestu, po 10 dana nemamo vode! Uporno to pričam na glas da što više ljudi zna, jer to nije moja sramota već onih koji o tome odlučuju. Ljudi oko mene reaguju šokirano. Neki čak misle i da se šalim. Nekad je i meni teško povjerovati u to, obzirom da se isto nije dešavalo prethodniih 20 i više godina. Na stranu sve diplome, znanja i zvanja koja sam stekla, posao koji obavljam kada nemam osnovne uslove za život. Buniću se. Neću odustati od ove borbe. Sve što imamo je nebitno kada nam neko uskrati osnovno ljudsko pravo. Još jedna od lekcija koju smo naučili u prethodnih par godina, ali je ne želimo više ponavljati! Budžet Grada se kreira iz godine u godinu, a voda izostaje kao prioritet. Da li je poruka za prigradska naselja da nisu prioritet? Da li je poruka za sve nas koji tu živimo da smo opet tamo negdje “ispod crte” pa da čekamo? Neka čeka onaj kome se čekati da. Bilo je i onih koji nisu mogli više čekati pa su spakovali stvari i otišli dalje. Negdje u svijet.

Handke: “Zašto Banja Luka, zašto ne svijet?”
Materić: “Pa, BANJA LUKA JESTE SVIJET!”
Banja Luka jeste svijet za mene, za sve nas! Ne priznajem da je nekolicina vođena ličnim interesom Banja Luka. Ne znaju oni ni šta je Banja Luka. Banja Luka nisu zgrade. Banja Luka nisu ulice. Banja Luka nisu kružni tokovi. Banja Luka su ljudi!