Zašto denuklearizacija Sjeverne Koreje više nije moguća

Na Devetom partijskom kongresu Sjeverne Koreje krajem februara, Kim Džong-un održao je govor, ponovivši da je nuklearni status njegove zemlje – koji je utvrđen u sjevernokorejskom ustavu iz 2023. – “potpuno i apsolutno nepovratan” te da se denuklearizacija “nikada ne može dogoditi”. Uz to, Kim je signalizirao otvorenost za uslovni angažman sa Sjedinjenim Državama, sugerišući da “ako SAD poštuje sadašnji stav naše države naveden u Ustavu… i povuče svoju neprijateljsku politiku prema DNRK-u, nema razloga zašto se ne bismo mogli dobro slagati sa SAD-om”, piše Džejms Park.

Kimov govor još je jedna potvrda dosljednog signala Pjongjanga Vašingtonu tokom protekle godine: spreman je ponovo se angažovati, pod uslovom da se ispune određeni preduslovi. Među njima, najnaglašeniji sjevernokorejski zahtjev je da Sjedinjene Države prestanu s “denuklearizacijom”. Pjongjang je to jasno istakao u više javnih izjava, uključujući i još jedan govor Kim Džong-una u septembru 2025., u kojem je priznao svoja “dobra sjećanja” s predsjednikom Donaldom Trampom, ali je utvrdio da neće biti razgovora bez da se Sjedinjene Države “oslobode svoje apsurdne težnje za denuklearizacijom”.

Kao reakcija na Kimov govor, Bijela kuća odgovorila je rekavši da se “američka politika prema Sjevernoj Koreji nije promijenila. Predsjednik Tramp ostaje otvoren za razgovore s Kim Džong-unom bez ikakvih preduslova”. Iz perspektive Sjeverne Koreje, izjava Bijele kuće prilaže neprihvatljive preduslove. Ne spominje se konkretno denuklearizacija, ali rečenica “američka politika prema Sjevernoj Koreji nije se promijenila” sugeriše da denuklearizacija ostaje cilj SAD-a.

Ako Trampova administracija ima ikakvu želju nastaviti diplomatiju sa Sjevernom Korejom, jednostavno ponavljanje da je otvorena za razgovore bez preduslova u najboljem je slučaju nedovoljno. Vašington bi morao donijeti hrabru odluku da skine denuklearizaciju s dnevnog reda.

Sjeverna Koreja ima malo razloga vjerovati SAD-u
Surova stvarnost s kojom se Vašington mora suočiti jest da mogućnost sprovođenja sjevernokorejske denuklearizacije, bilo diplomatskim uvjeravanjem ili prisilnim pritiskom, izgleda nepostojeća.

Kim Džong-un je možda imao uvjerljive razloge za pristanak na pregovore o denuklearizaciji još 2018. i 2019. godine. Uprkos značajnim poboljšanjima, njegovo nuklearno odvraćanje ostalo je prilično daleko od završetka. Geopolitički uslovi takođe su bili nepovoljni, a Kina i Rusija održavale su dobru distancu od Sjeverne Koreje. Dugoročne strateške perspektive Sjeverne Koreje u to vrijeme nisu izgledale baš obećavajuće.

Sada je Pjongjang u daleko boljoj strateškoj poziciji. Sjeverna Koreja je daleko otpornija na međunarodne sankcije, zahvaljujući svom novoosnaženom savezu s Rusijom i poboljšanim vezama s Kinom. Od posljednjeg samita Trampa i Kima 2019. godine, Sjeverna Koreja je takođe značajno unaprijedila svoje nuklearne sposobnosti. Sada je u stanju zaprijetiti drugim udarom na američke ciljeve u svom komšiluku – američke baze u Južnoj Koreji i Japanu – a možda čak i na američkom kopnu. Uzimajući u obzir sve ove trendove, Kimov režim izgleda “sigurnije nego ikad”, kako je nedavno primijetio dugogodišnji stručnjak za Sjevernu Koreju, Andrej Lankov.

Štaviše, ako je Kim imao ikakvog preostalog povjerenja u Trampovu predanost “miru” nakon njihovog intimnog angažmana 2018. i 2019. godine, Trampove nepromišljene vojne kampanje protiv Venecuele i Irana ove godine trebale bi prisiliti Kima da preispita Trampove namjere. Gledajući kako Tramp silom svrgava režim Nikolasa Madura u Venecueli i pokreće preventivni rat protiv Irana (usred pregovora o denuklearizaciji), Kim mora biti samo još uvjereniji da je bio apsolutno u pravu kada je odbio Trampov zahtjev da odmah “preda svo nuklearno oružje”.

Trampova upotreba sile protiv Venecuele i Irana ne mora nužno uvesti novi izvor tjeskobe za Kima; Sjeverna Koreja nikada nije bila naivna u pogledu dugog američkog iskustva u promjeni režima i što to implicira za njenu vlastitu budućnost. Međutim, neizbježno će ojačati Kimovo postojeće uvjerenje da je budućnost Sjeverne Koreje bez nuklearnog oružja nezamisliva.

Zašto bi se američka politika prema Sjevernoj Koreji trebala kretati dalje od denuklearizacije
U konačnici, ako Trampova administracija ima ikakvu namjeru vratiti Sjevernu Koreju za pregovarački sto, mora prijeći preko denuklearizacije i početi ozbiljno razmišljati o sljedećim koracima. Naravno, to može biti teže nego što zvuči. Za Vašington, jedan veliki izvor neizvjesnosti je: nakon što se denuklearizacija skine sa stola, šta Sjeverna Koreja zapravo želi raspravljati i postići u pregovorima?

Pjongjangov zahtjev da Vašington prestane s denuklearizacijom zvuči jednostavno, ali đavo se krije u detaljima. Bi li se Pjongjang zadovoljio “prećutnim priznanjem” kao nuklearne države, sve dok zadržava svoj nuklearni odvraćajući potencijal? Ili smatra da je eventualno “formalno priznanje” ključno? Razlika između ta dva je bitna.

Prećutnim priznanjem Sjedinjene Države bi izbacile denuklearizaciju iz svoje deklarativne politike, ali bi i dalje izbjegavale javno priznavanje sjevernokorejskog nuklearnog statusa. U ovom scenariju, iako bi se fokus američke politike pomjerio na kontrolu naoružanja i stabilnost, scenario nastavka napretka prema denuklearizaciji u dalekoj budućnosti ne bi bio u potpunosti isključen. Može se tvrditi da je prećutno priznanje, iako nosi rizike, nešto što bi Vašington mogao izvesti.

S druge strane, formalno priznanje uključivalo bi Sjedinjene Države i međunarodnu zajednicu koji bi izrazito priznali Sjevernu Koreju kao legitimnu nuklearnu silu. To bi zahtijevalo izmjenu Ugovora o neširenju nuklearnog oružja (NPT) kako bi se uključila Sjeverna Koreja, što bi ne samo stvorilo formalnu pravnu prepreku denuklearizaciji, već bi i narušilo kredibilitet NPT-a. Ovaj scenario bi bio neprihvatljiv za Vašington u mnogim aspektima.

Sve su veće spekulacije da Sjeverna Koreja smatra izrazito američko priznanje svog nuklearnog statusa preduslovom za angažman. Takve su spekulacije razumne s obzirom na to da Pjongjang ima očiti podsticaj da učvrsti svoj nuklearni status i učini ga što nepovratnijim. U tom nastojanju, Pjongjang je 2023. godine izmijenio svoj ustav kako bi zakonski učvrstio svoj nuklearni status, a sada rutinski naglašava ustavnu nezakonitost denuklearizacije.

Pokušaj poricanja položaja DNRK se neće tolerisati
Na primjer, u svojoj izjavi iz jula 2025., Kim Jo-džong, sestra Kim Džong-una i glavna portparolka Sjeverne Koreje za vanjsku politiku, naglasila je da će “svaki pokušaj poricanja položaja DNRK-a kao države s nuklearnim oružjem… utvrđenog vrhovnim zakonom… biti temeljno odbačen”. Kim Džong-unov govor u septembru takođe je naglasio da je “tražiti od nas da sada prihvatimo denuklearizaciju jednako dobro kao tražiti od nas da idemo protiv našeg Ustava”. Slično tome, njegov nedavni govor na Devetom partijskom kongresu pozvao je Sjedinjene Države da “poštuju trenutni položaj naše države naveden u Ustavu DNRK-a”.

Uprkos tome, takva sjevernokorejska retorika ostaje dvosmislena. Uslov “ne poricanja” sjevernokorejskog nuklearnog statusa i “poštovanja” položaja režima navedenog u njegovom ustavu možda ne zahtijeva formalno priznanje. Stanje prećutnog priznanja – uklanjanje denuklearizacije s dnevnog reda i tretiranje Sjeverne Koreje kao partnera u kontroli naoružanja bez formalnog prihvatanja njenog nuklearnog statusa – moglo bi ispuniti ovu granicu.

Moglo bi se tvrditi da čak i ako prećutno priznanje tehnički zadovoljava kriterijume Pjongjanga, Pjongjang nema razloga odustati od maksimalističkih ciljeva u korist kompromitovane diplomatije kontrole naoružanja. To se može pokazati istinitim, ali i lažnim.

Pjongjang ima interes izbjeći nenamjerni sukob na Korejskom poluostrvu koji može eskalirati u potencijalno egzistencijalni rat. Stoga bi mogao vidjeti podsticaje u izgradnji zaštitnih ograda koje ne zahtijevaju odustajanje od odvraćanja (denuklearizacija).

Nadalje, poboljšanje odnosa sa Sjedinjenim Državama, čak i na štetu nekih ustupaka, može imati dugoročnu geopolitičku privlačnost za Sjevernu Koreju. Čini se da je Pjongjang u poziciji da održi stabilne veze s Moskvom i Pekingom u doglednoj budućnosti. Međutim, odnosi Sjeverne Koreje s Rusijom i Kinom istorijski gledano su bili klimavi, s mnogim usponima i padovima, i uvijek mogu ponovo krenuti nizbrdo. Uprkos sjevernokorejskoj retorici želja o autoritarnoj koaliciji “Novog hladnog rata”, stvarnost izgleda daleko od toga.

Kina daje prioritet pragmatičnim partnerstvima i nije zainteresovana za formiranje “autoritarne osi”. Strateški savez Rusije i Sjeverne Koreje vjerovatno će opstati, ali dubina veza i saradnje mogla bi se vrlo lako olabaviti nakon rata u Ukrajini. Čini se malo vjerovatnim da će se stvoriti kohezivna autoritarna koalicija na koju Sjeverna Koreja može računati za dugoročnu stabilnost, što bi moglo navesti Pjongjang da razmotri pregovore s Vašingtonom.

Promjena diplomatije bi bila poželjna
Osim dileme oko sjevernokorejskog nuklearnog statusa, postoje i druga teška pitanja o kojima bi Vašington morao razmisliti, poput promjena koje bi diplomatija kontrole naoružanja sa Sjevernom Korejom mogla donijeti u položaj američkih snaga u Južnoj Koreji.

Lako je pretpostaviti da bi Pjongjang nastojao potpuno maketi američke snage s Korejskog poluostrva. Pjongjang svakako ima širok interes za povlačenje SAD-a iz Koreje. Ali “u kojoj mjeri” moglo bi biti predmet rasprave. Pjongjang možda razumije da bi insistiranje na sveobuhvatnom povlačenju učinilo američko prilagođavanje daleko manje vjerovatnim i odvratilo Vašington od pregovora, pa možda ne isključuje mogućnost koegzistencije s određenom američkom vojnom prisutnošću u Koreji.

S tim u vezi, Vašington i Seul trebali bi razmotriti da li je bitno održati trenutni nivo od gotovo 30.000 američkih vojnika u Južnoj Koreji, nivo nepromijenjen nekoliko decenija uprkos rastu daleko jače južnokorejske vojske. Sjevernokorejska vojska zaostaje, a Južna je sada daleko nadmašuje u konvencionalnom vojnom smislu, pa bi održavanje odvraćanja na Korejskom poluostrvu moglo biti izvedivo čak i u scenariju znatnog smanjenja broja američkih vojnika.

Ključna komponenta američkog proširenog odvraćanja Južne Koreje – američki nuklearni kišobran, američke obavještajne, nadzorne i izviđačke (ISR) sposobnosti te američka vojna prisutnost kao prepreka – mogli bi ostati učinkoviti bez velikog broja vojnika na terenu. Smanjenje američkih snaga samo po sebi bi moglo biti privlačno Trampovoj administraciji, ali bilo bi bolje osigurati ustupke od Sjevera zauzvrat.

Korejski nuklearni status quo je neodrživ
Suština je u tome da, iako Sjedinjene Države ne bi trebale biti naivne u pogledu motiva i ciljeva Sjeverne Koreje, takođe ne bi trebale pretpostavljati najgore i prerano odbaciti ideju o prelasku s denuklearizacije na novu diplomatiju. Na kraju, Vašington neće saznati šta Pjongjang želi i je li spreman na kompromis dok ne sjednu za pregovarački sto.

Zaista, postoje mnoga teška i neugodna pitanja kada se razmišlja o tome šta slijedi nakon prelaska s denuklearizacije, što bi moglo podstaći Vašington da se odluči za status quo. Ali status quo pokušaja odvraćanja Sjeverne Koreje sa sve većim nuklearnim kapacitetom dok se istovremeno teži “denuklearizaciji” – koju Pjongjang smatra pretjerano neprijateljskom i odlučan je suočiti se s njom pod svaku cijenu – postaje sve opasniji i neodrživiji.

Sada kada Trampova administracija vodi neodređeni rat na Bliskom istoku, cijelo vrijeme vodeći trgovinske pregovore s Kinom, mirovne pregovore s Rusijom i odlučnije operacije u Venecueli, teško je zamisliti da će uskoro moći usmjeriti pažnju na Sjevernu Koreju. Ali prije ili kasnije, Vašington će morati istražiti alternativni pristup Sjevernoj Koreji izvan denuklearizacije, prenosi “NationalInterest”.