Talibani i dalje napreduju. Sada su osvojili i Kandahar, drugi po veličini grad u Avganistanu. Veterani njemačkog Bundesvera iz Avganistana kažu da se zbog onoga što se događa u toj zemlji osjećaju “ekstremno usrano”.

Iz Avganistana stalno stižu nove, sve lošije vijesti: talibani su osvojili i Kandahar, grad od pola miliona stanovnika na jugu zemlje. Ali još veći šok za njemačke veterane bio je pad Kunduza i praktično čitavog sjevera Avganistana koji se u početku smatrao “mirnim područjem”, piše DW.

“Kod veterana je ovo izazvalo emocionalni potres”, kaže Volf Gregis, bivši vojnik, koji je sad autor knjiga i profesor pedagogije u Rostoku. To se prije svega odnosi na Kunduz: “Nijedno drugo mjesto u Avganistanu nije tako blisko povezano s palim njemačkim vojnicima.”

Baš u provinciji Kunduz njemački vojnici imali su najviše gubitaka. Tamo su se takođe zbili i događaji koji su praktično obilježili poimanje njemačke javnosti o ratu u Avganistanu.

“Tamo su njemački vojnici prvi put, i to u velikom stilu, naučili šta je borba i šta je umiranje u ‘asimetričnom ratu’. I kakav je to užas”, kaže Gregis.

Najkrvavija godina Bundesvera
Na početku misije njemačke vojske u Kunduzu taj region važio je za jedan od najbezbjednijih u Avganistanu. Njemačka je tamo 2003. preuzela komandu nad regionalnim timom za obnovu zemlje, “Provincial Reconstruction Teams” (PRT), kako se to u žargonu NATO zove. Ali već u junu te godine četiri njemačka vojnika su poginula u napadu na autobus, a od 2006. su i borbe postale žešće. Gregis kaže da je Kunduz “stavio na iskušenje smisao njemačke misije u Avganistanu”.

Ta provincija je bila poprište nekoliko užasnih događaja: u septembru 2009. jedan njemački oficir naredio je da se izvrši vazdušni napad na kamion-cisternu koja se zaglavila na putu. Ali oko tog kamiona okupilo se mnoštvo civila i više od stotinu njih je poginulo. Njemački oficir to naravno nije namjeravao.

Godinu dana kasnije, njemački vojnici sve češće su ulazili u bitke s talibanima. Još uvijek se pamti takozvana bitka na Veliki petak u aprilu 2010. kad je jedna njemačka patrola pala u zasjedu. Borba je trajala devet sati, tri njemačka vojnika su poginula, a osam je ranjeno. Na kraju ih je spasila vazdušna podrška američkog helikoptera.

Tako je počela, kako to u njemačkoj vojsci zovu, “najkrvavija godina u istoriji” Bundesvera. Na tom položaju ostali su sve do 2013. kad su preseljeni u kamp kod Mazar i Šarifa, zapadno od Kunduza.

U gotovo dvije decenije misije njemačke vojske u Avganistanu poginulo je ukupno 59 njemačkih vojnika.

“Sve se moglo predvidjeti, čitava katastrofa”
Sada njemački veterani gledaju kako su talibani jednostavno pregazili glavni grad pokrajine u kojoj su bili. Kod mnogih je to izazvao šok i bijes.

“Teško je to opisati”, kaže Andreas Egert. On je 2013. završio svoju sedmu i posljednju smjenu u Avganistanu i lično je poznavao neke od kolega koji su tamo poginuli.

Danas je predsjednik pokrajinskog ogranka Udruženja njemačkih veterana (BDV) i kaže: “Mnogo toga nam prolazi kroz glavu, tuga, ali i bijes. Bijesan sam na talibane zbog toga što ljude tamo opet stavljaju pod svoj jaram, ali sam bijesan i na odluku njemačke vlade i Ministarstva obrane. Sve se to moglo predvidjeti, čitava ova katastrofa.”

“Osjećam se ekstremno us*ano”, jasno kaže Johanes Kler, bivši podoficir Bundesvera, koji je napisao i knjigu o svojim misijama u Avganistanu 2010. i 2011. “Mi smo tamo ostavili našu krv, znoj i suze. Naši drugovi su tamo ubijeni. Sve je moglo da se predvidi, a najkasnije poslije 2014. kad su povučene borbene jedinice i kad je postalo jasno da snage Avganistana nisu u stanju samostalno da izađu na kraj sa situacijom.”

“Ostavili smo ih same”
Kler se najviše boji za bezbjednost ljudi koji su pomagali njemačkim vojnicima dok su bili u Avganistanu. “Mi smo sada opet kod kuće, ali Avganistanci su u životnoj opasnosti, pogotovo oni koji su sarađivali sa Zapadnjacima. To čini stvari još gorim. I ja sad sedim ovdje i ništa ne mogu da uradim.”

Bivši podoficir Bundesvera ipak se slaže da se nije moglo izbjeći potpuno povlačenje zapadnih snaga iz Avganistana. I on je uvjeren da je misija postala svojevrstan “alibi”.

“Zato i jesam tako bijesan. Osnovni problem Avganistana odavno je poznat. Bio je poznat i prije 2010. kad sam ja bio tamo. Ali on se nikada nije dosljedno rješavao.”

To kako Kler sumira rezultate misije u Avganistanu bolno liči na iskustva Amerikanaca u ratu u Vijetnamu šezdesetih: u Avganistanu je NATO stalno mijenjao strategije uz nadu da će neka od njih biti i efikasna. A pošto misija nije bila omiljena kod kuće, na Zapadu, mnoge vlade, uključujući i Njemačku, nikada nisu do kraja stale iza nje.

Sve to je dovelo do povlačenja borbenih jedinica 2014. “Bilo je potpuno jasno da pozitivni efekti koje smo mi postigli, neće potrajati. Na kraju se može reći da smo izdali svu tu veliku muku i posao koji smo tamo obavili. Ali prije svega smo izdali ljude u Avganistanu”, kaže Johanes Kler.

“Zašto im nismo pomogli?”
Ni Andreas Egert iz Udruženja veterana nema lijepe riječi za politiku Berlina. Prije misije se naveliko govorilo da se “sloboda i bezbjednost Njemačke i Evrope brane na Hindukušu”. Ali takve izjave su brzo utihnule. “Naša ministarka odbrane kaže da odluka o povlačenju nije imala alternativu. Slažem se, nije bilo alternative, ali ta odluka je mogla drugačije da se pripremi”, kaže Egert. “U stvari, užasno sam tužan jer sam tokom mojih misija tamo upoznao mnogo sjajnih Avganistanaca i znam da oni sada moraju da strahuju za svoj život. Ili su ga možda već izgubili…”

Još više je bijesan na “političku džunglu” koja se opet stvorila posljednjih nedjelja u raspravi o davanju azila ljudima iz Avganistana koji su radili za njemačku vojsku – prevodiocima, vodičima i drugima. Njima su prijetili i prije nego što je Kunduz pao, ali njihovi zahtjevi za dobijanje azila u Njemačkoj su “potonuli” u njemačkoj birokratiji – neki će možda reći i u političkoj ravnodušnosti. Dok to govori Egert se jedva uzdržava: “Mislim da postoji međunarodna odgovornost, jer je sve lako moglo da se predvidi”.

Da li je bilo uzalud?
“Ostavljanje na cjedilu” boli njemačke veterane Klera i Egert između ostalog i zato što su uvjereni da su Avganistanci “više voljeli Nijemce nego američke vojnike”. Egert ima utisak da je Bundesver bio konstruktivniji i da se ponaša “manje vojnički”.

“Znali su da smo njihovoj zemlji donijeli određenu stabilnost i radna mjesta, i bili su prijateljski naklonjeni prema nama.” Ali ni Egert nema velikih iluzija: “Naravno da se ne može isključiti mogućnost da smo imali posla i s ljudima koji su sarađivali i sa talibanima.”

I dok s gorčinom prati kako talibani nadiru, Egert želi da vjeruje da njegovi drugovi koji su tamo izgubili život ipak nisu uzalud poginuli. “Ne verujem da je sve bilo uzalud. Mislim da je sve to ipak promijenilo neke stvari. Poginuli vojnici su svojim životima branili slobodu Nijemaca, a u Avganistanu smo nešto promijenili u glavama tih ljudi. Mi smo bili tamo za vrijeme čitave jedne generacije.”

Veterani su uvjereni da bi međunarodna zajednica i dalje trebalo da se zalaže za bezbjednost u Avganistanu. “Za nekoliko godina ćemo opet biti tamo i počećemo ispočetka, kako bismo obnovili uništenu zemlju”, misli Egert.

Uporište Bundesvera u Kunduzu 2013. je predato Vladi Avganistana. Njemačke jedinice su se povukle na svoje novo komandno mjesto u Mazar i Šarifu na zapadu zemlje, a krajem juna ove godine Avganistan je napustio i posljednji njemački vojnik.