Četiri moguća scenarija ishoda rata SAD i Irana

– Hoće li se primirje održati i diplomatija nastaviti, ili se Iran i SAD kreću ka kontrolisanoj eskalaciji ili čak klize ka širem ratu?

Vjeruje se da se vode razgovori o drugoj rundi pregovora o primirju s Iranom, nakon što je delegacija iz Pakistana stigla u iransku prijestonicu Teheran.

Dvonedjeljno primirje i dalje je na snazi nakon što se više od 20 sati američko-iranskih pregovora, kojima je domaćin bio Pakistan, okončalo 12. aprila bez napretka.

Samo dan poslije razgovora koji nisu donijeli rezultate, predsjednik SAD Donald Tramp najavio je novu strategiju prema Iranu, predloživši blokadu Ormuskog moreuza, strateškog prolaza ključnog za međunarodnu trgovinu naftom.

Šta znači ovaj prvobitni neuspjeh u postizanju dogovora i mogućnosti daljih razgovora? Da li se Iran i Amerika kreću ka kontrolisanoj eskalaciji ili širem sukobu?

Ovo su četiri potencijalna scenarija za ono što bi moglo dalje da se dešava.

1. Krhko primirje kao “taktički predah”

Iran i SAD dogovorili su 8. aprila dvonedjeljnu obustavu vatre.

Poslije više nedjelja borbi izgledalo je kao da primirje Amerike i Irana izražava spremnost da se zauzda kriza.

Međutim, od samog starta primirje su pratile značajne nejasnoće.

Dvonedjeljna obustava vatre dogovorena 8. aprila. Foto Tanjug/AP

Razlike u tumačenju uslova, među kojima su i geografski raspon, tipovi pokrivenih ciljeva, pa čak i definicija “kršenja primirja”, doveli su do toga da neki posmatrači dožive sporazum više kao taktički predah, nego kao održivi okvir.

“Šanse za postizanje sporazuma bile su ravne nuli od samog starta, čim je započeo sukob”, kaže Behnam Ben Taleblu, viši stručni saradnik vašingtonske stručne grupe Fondacija za odbranu demokratija.

“To je skup načela, stavova i politika oko kojih se Amerika i Islamska Republika nisu slagale godinama i, na kratke staze, rat ne samo da nije uspio da smanji te razlike, već ih je samo pojačao”, rekao je on za BBC.

U međuvremenu, suprotstavljene izjave zvaničnika obje strane samo su doprinijele krhkosti ove situacije.

I dok zvaničnici Islamske Republike govore o stalnim kršenjima primirja, SAD i Izrael iznose ograničenije tumačenje vlastitih obaveza.

Ovo razmimoilaženje u verzijama praktično je produbilo nepovjerenje i bacilo sumnju na trajnost primirja.

Ako napori oko povratka za pregovarački sto ne budu proizveli rezultate, primirje teško da će biti nešto više od sredstva za kupovinu vremena, omogućivši stranama da predahnu, oporave se i pregrupišu, preispitaju pozicije i pripreme se za sljedeću fazu.

Ovaj scenario postaje održiviji ako jedna strana zaključi da dobija malo toga od aktuelne situacije i da je neophodno značajno pojačavanje pritiska.

Amerika bi, na primjer, kao mogućnost mogla da uzme u obzir gađanje kritične infrastrukture – elektrana, mostova ili energetskih pogona.

Iako bi takvi udari mogli da iznjedre značajan kratkoročni pritisak, donijeli bi dalekosežne humanitarne i ekonomske posljedice i mogli bi da izazovu snažniji odgovor Irana.

Istovremeno, Izrael, kao igrač koji ostaje krajnje skeptičan prema pregovorima, najvjerovatnije bi postao uticajan akter.

“Izrael bi mogao da pribjegne djelima kao što su atentati na iranske pojedince i ličnosti, među njima čak i one uključene u pregovore”, rekao je Hamid Reza Azizi, istraživač međunarodnih odnosa.

Dodao je da “Trampova blokada Ormuskog moreuza povećava rizik od konfrontacije, čak i bez stvarne namjere strana”.

Iako ne može da se isključi mogućnost eskalacije, njena potencijalna cijena, kao što je izazivanje šireg regionalnog sukoba i svjetskog ekonomskog pritiska, mogu da učine ovaj scenario manje vjerovatnim, makar na kratke staze.

2. “Rat iz sjenke”

Jedan od scenarija, možda čak i vjerovatniji, jeste povratak na oblik sukoba koji može da bude opisan kao “kontrolisana eskalacija”.

Ovo bi značilo da sukob ne dostiže stepen potpunog rata, ali i da se strane potpuno ne uzdržavaju od vojne akcije.

To bi moglo da znači nastavak svedenih napada na infrastrukturu, vojne ciljeve ili čak linije snabdijevanja.

Uloga posrednih aktera tada bi postala značajnija.

Pojačane aktivnosti grupa privrženih Iranu u Iraku ili u Crvenom moru, zajedno sa jačim američkim pritiskom na ove mreže, mogao bi da proširi geografski raspon sukoba bez direktnog pojačavanja njegovog intenziteta.

Neki analitičari opisuju ovaj scenario kao “rat iz sjenke”.

“Obje strane žele da koriste opcije i poluge pritiska da izvrše uticaj na drugog bez ulaska u potpuni rat”, rekao je Azizi.

“Ako primirje bude bilo prekršeno, vjerovatnoća da Iran preduzme nove akcije putem njegovih savezničkih snaga, pogotovo u Jemenu, procjenjuje se kao veoma visoka”, dodao je on.

Međutim, ovaj scenario nije bez određenih rizika.

Kako napetosti budu rasle, raste i opasnost od preračunavanja, a čak i ako nijedna strana ne bude imala namjeru da dovede do eskalacije, jedna pogrešna procjena mogla bi da raspiri sukob do nekontrolisanih razmjera.

3. Nastavlja se tiha diplomatija

Uprkos neuspjehu pregovora u Pakistanu, indirektni diplomatski razgovori se nastavljaju, kažu iz Bijele kuće.

Pregovori u Pakistanu nisu uspjeli, ali očekuju se novi. Foto Tanjug/AP

Pakistan, kao domaćin ovih pregovora, najvjerovatnije će u narednim danima nastaviti napore u ohrabrivanju Teherana i Vašingtona da postignu sporazum prosljeđujući poruke između njih.

Istovremeno, neki tradicionalni posrednici, kao što su Katar, Oman, pa čak i Saudijska Arabija i Egipat, mogli bi da postanu aktivni u reakciji na zabrinutost oko mogućnosti da se sukob otme kontroli, služeći kao kanali komunikacije i želeći da spriječe naglu eskalaciju krize.

Međutim, ključna poenta je da bilo kakav napredak duž ovog puta zavisi od sužavanja fundamentalnog jaza između dvije strane.

Američki prijedlog u 15 tačaka i iranski protivprijedlog u 10 tačaka sugerišu da obje strane i dalje nastupaju sa pozicija koje prioritet stavljaju na nametanje vlastitih okvira prije nego na postizanje kompromisa.

Stoga, dok je nova runda pregovora i dalje moguća, očekivati rapidan i sveobuhvatni dogovor djeluje nerealno, makar na kratke staze.

4. Svedena pomorska blokada

Američka mornarica uvela je pomorsku blokadu Iranu, sprečavajući svakom brodu ili naftnom tankeru da prođe kroz Ormuski moreuz.

Tramp je zaprijetio i da će presresti u međunarodnim vodama bilo koji brod koji plati tranzitnu putarinu Iranu da bi prošao kroz moreuz, što je strategija čiji je cilj da ostavi Iran bez prihoda od nafte, ugušivši njegovu privredu i istovremeno udarivši na najznačajnijeg američkog rivala – Kinu, kao primarnog kupca iranske nafte.

Američka mornarica uvela pomorsku blokadu Iranu. Foto Tanjug/AP

“Pomorska blokada luka Islamske Republike mogla bi da bude izuzetno efikasna ako se primijeni dovoljno obavještajnih, nadzornih i izviđačkih sredstava (ISR). Praktični ishod takve mjere bio bi da se vladi uskrati sposobnost da izvozi ključnu robu”, rekao je Taleblu, istakavši dugačku iransku obalu.

Ali, drugi analitičari ističu značajne troškove koje bi jedna takva politika mogla da predstavlja po SAD, približivši njene vojne snage Iranu i čineći ih ranjive na napade.

Štaviše, da bi plan bio efikasan, pomorske snage bi morale da budu razmještene blizu iranskih granica na duži period, što bi mnogo koštalo.

Održavanje jedne takve politike takođe bi moglo da poveća svjetsku cijenu nafte i energenata, istovremeno pojačavši vjerovatnoću intervencije Huta u ometanju moreuza Bab al-Mandab, zbog čega bi nafta dodatno mogla da poskupi.

Nestabilnost u regionu

Na kraju, ono što proističe iz ovih scenarija je da je region ušao u fazu u kojoj je granica između rata i mira nejasnija nego ikad.

Neuspjeh pakistanskih pregovora ne nagovještava kraj diplomatije, niti obilježava definitivni početak šireg rata.

Umjesto toga, on ukazuje na nastavak situacije u sivoj zoni.

“Iako bi obje strane voljele da se ovaj sukob privede kraju, to ne djeluje vjerovatno na kratke staze”, rekao je Azizi.

U aktuelnom okruženju, taktičke odluke, bezbjednosna pitanja, pa čak i manji razvoji događaja na terenu mogu imati prekomjerne efekte na cjelokupnu putanju krize.

Ovo je navelo mnoge analitičare da govore o “strukturalnoj nestabilnosti” u regionu, o stanju u kom pravila igre nisu do kraja definisana, a njihov ishod je nepredvidiv.

U takvim okolnostima možda je najtačniji opis da su Iran i SAD ušli u fazu u kojoj se rat i pregovori odvijaju paralelno.

Obje strane nastavljaju da se oslanjaju na vojna sredstva, dok istovremeno ostavljaju diplomatske kanale djelimično otvorenim.

Sukob koji je započeo 28. februara odnio je hiljade života i destabilizovao cijeli svijet.