Da li je SDS normalan? Od istorijske stranke do potpunog političkog rasula

Nekada jedna od najmoćnijih političkih organizacija u Republici Srpskoj, stranka koja je imala istorijsku ulogu u njenom stvaranju i predstavljala ozbiljnu konkurenciju svakoj vlasti, danas ne uspijeva da riješi ni probleme unutar vlastitih redova. SDS više ne djeluje kao stranka koja se bori za politički uticaj, već kao organizacija koja pokušava da sačuva samu sebe. Umjesto programa, novih ideja i ozbiljne opozicione politike, mjesecima gledamo isključenja, međusobne optužbe, sukobe i poteze koji pokazuju koliko se rukovodstvo udaljilo od stvarnosti.

Poslije svega što se dogodilo, sasvim je opravdano zapitati se postoji li u SDS-u još minimum političke odgovornosti i ozbiljnosti.

Najbolje se to vidi kroz izborne rezultate. SDS je 2010. godine imao 18 poslaničkih mandata u Narodnoj skupštini Republike Srpske, a 2014. čak 24. Nakon toga počeo je pad koji traje do danas. Stranka je 2018. osvojila 16 mandata, 2022. godine 13, a na izborima 2026. svega deset. SNSD je, poređenja radi, na posljednjim izborima stigao do 34 poslanika.

Dok je SNSD uspio da izgradi i sačuva dominantnu političku poziciju, SDS je izgubio više od polovine poslaničkog kapaciteta koji je imao na vrhuncu 2014. godine. Ni preostalih deset mandata nije dugo ostalo na okupu. Odlaskom Vladimira Ćopića uslijedio je novi udarac za stranku koja se već suočava sa ozbiljnim osipanjem.

Ovo više nije pitanje jednog lošeg izbornog ciklusa, nepovoljnih političkih okolnosti ili nedostatka novca. Riječ je o dugogodišnjem neuspjehu. SDS nije samo izgubio dio biračkog tijela. Izgubio je sposobnost da se nametne kao ozbiljna alternativa vlasti.

Branko Blanuša preuzeo je rukovođenje strankom uz očekivanja da bi mogao zaustaviti taj trend. Umjesto zaokreta, njegov mandat obilježili su kontroverzni potezi i sve otvoreniji sukobi. Posebno se izdvojio sastanak sa Igorom Dodikom, organizacionim sekretarom SNSD-a, održan u julu 2026. godine.

Kada se tokom izborne kampanje u javnosti pojavio snimak tog susreta, Blanuša je priznao da je sastanak bio greška. Objasnio je da su razgovarali o sankcijama, blokiranim računima i problemima sa kojima se SDS suočava.

Niko ne tvrdi da je taj sastanak sam po sebi dokaz političkog dogovora. Problem je u procjeni predsjednika stranke. Kako neko ko vodi organizaciju koja se predstavlja kao glavna opozicija SNSD-u ne prepoznaje koliko političke štete može izazvati susret koji će kasnije postati jedna od glavnih tema izborne kampanje?

Ozbiljna opozicija mora znati gdje su joj granice i kakvu politiku zastupa. Ne može naknadno objašnjavati poteze koji dovode u pitanje njenu vjerodostojnost.

Još lošiji odnos rukovodstvo je pokazalo prema Ljubiši Petroviću, gradonačelniku Bijeljine i jednom od najprepoznatljivijih ljudi SDS-a. Umjesto da nesuglasice riješi razgovorom, stranka je odlučila da ga isključi zbog podrške Nebojši Vukanoviću, a ne stranačkom kandidatu Marinku Božoviću.

Tu se nameće i pitanje koje rukovodstvo očigledno nije željelo ozbiljnije da razmotri: kako je moguće da jedan od najistaknutijih funkcionera SDS-a ne želi da podrži kandidata vlastite stranke? To nije samo pitanje neposlušnosti pojedinca. Pokazuje koliko su narušeni odnosi unutar organizacije i koliko je rukovodstvo izgubilo autoritet među vlastitim ljudima.

Dok se političke stranke bore da zadrže svakog prepoznatljivog funkcionera i svaki glas, SDS se odrekao gradonačelnika Bijeljine, čovjeka koji ima vlastiti birački legitimitet. Takva odluka nije pokazala snagu, već nesposobnost da se upravlja unutrašnjim razlikama. Ako se svaki ozbiljniji nesporazum završava isključenjem, onda problem očigledno nije samo u ljudima koji napuštaju stranku.

Nakon izbornog poraza uslijedili su novi sukobi. Umjesto analize rezultata i razgovora o odgovornosti za pad podrške, javnost je ponovo gledala međusobne optužbe. Pojavili su se zahtjevi za uklanjanje pojedinih članova Glavnog odbora, uključujući funkcionere iz Bijeljine, među kojima je i Aleksandra Pandurević, kao i peticije i zahtjevi za smjenu Blanuše. Na kraju je i sam predsjednik poručio da se neće ponovo kandidovati.

Stranka koja želi povjerenje građana nije uspjela da sačuva ni povjerenje vlastitih funkcionera. Umjesto da se razgovara o tome kako vratiti izgubljene glasove i zaustaviti jačanje SNSD-a, glavna pitanja postala su ko će biti isključen, ko će ostati u rukovodstvu i ko će preuzeti kontrolu nad organizacijom koja se sve više osipa.

Najveći problem SDS-a upravo je to što djeluje kao stranka koja ne razumije politički trenutak u kojem se nalazi.

Republika Srpska suočava se sa ozbiljnim političkim izazovima, a građanima je potrebna opozicija koja zna šta želi i koja može ponuditi konkretna rješenja. SDS, međutim, prečesto izgleda kao da ne može izaći iz vlastitih unutarstranačkih sukoba.

Nije dovoljno biti protiv SNSD-a, kritikovati Milorada Dodika i čekati da nezadovoljstvo građana donese izbornu pobjedu. Opozicija mora imati program, jasnu nacionalnu politiku i odgovore na pitanja ekonomije, institucija, javnih preduzeća i demografskog opstanka. Građanima mora objasniti šta bi uradila drugačije.

SDS danas ne ostavlja utisak stranke koja ima jasan pravac, a sve teže uspijeva da zadrži i vlastite ljude. Od nekadašnje istorijske uloge ne može se živjeti. Nekadašnje zasluge same po sebi ne donose glasove.

A onda je uslijedio odlazak Vladimira Ćopića.

Narodni poslanik koji je mandat osvojio na listi SDS-a odlučio je da napusti stranku i pređe u poslanički klub Ujedinjene Srpske. Njegov odlazak dodatno je oslabio organizaciju koja se već suočava sa ozbiljnim osipanjem. Ćopić je javno optužio Blanušu i njegove saradnike za rasulo u SDS-u, a predsjednika označio kao izvor afera i razlog raskola.

U prvom javnom obraćanju nakon napuštanja stranke iznio je i konkretnije razloge za svoju odluku. Kako je rekao, dugo je čekao da rukovodstvo prestane lutati političkom scenom. Posebno mu je smetalo što SDS, prema njegovoj ocjeni, nije imao dovoljno jasan stav o važnim pitanjima za Republiku Srpsku. Stranka je, kako je naveo, često više pažnje posvećivala protivljenju aktuelnoj vlasti nego izgradnji vlastitih političkih stavova.

Kao dodatne razloge odlaska pomenuo je pregovore sa PSS-om, neodlučnost oko kandidature za predsjednika Republike Srpske i aferu u vezi sa Ljubišom Petrovićem, za koju tvrdi da je napravila ogroman jaz među članovima SDS-a.

Prelazak u Ujedinjenu Srpsku obrazložio je i željom da bude dio „patriotske dvotrećinske većine“ u Narodnoj skupštini. Poručio je da u politici nije dovoljno samo kritikovati, već da treba nuditi i rješenja.

Njegove optužbe mogu se posmatrati i kroz političke motive zbog kojih je napustio stranku, ali suština kritike ostaje. Kada poslanik koji je mandat osvojio na listi SDS-a kao jedan od razloga odlaska navodi nedostatak jasnih stavova o važnim pitanjima, rukovodstvo bi moralo ozbiljno da se zapita gdje je pogriješilo. Ćopićeve riječi ponovo otvaraju pitanje na koje SDS već dugo ne daje uvjerljiv odgovor: kakvu politiku ta stranka danas uopšte zastupa?

Reakcija rukovodstva bila je, međutim, još poraznija od samog odlaska. U kasnim večernjim časovima Blanuša i dio stranačkog rukovodstva pojavili su se pred Ćopićevom porodičnom kućom u Kostajnici, u pratnji televizijske ekipe. Pošto ga nisu zatekli, razgovarali su sa članovima njegove porodice.

Ćopić je taj postupak uporedio sa metodama Gestapoa, ocijenio ga kao uznemiravanje porodice i povredu porodičnog doma, te najavio podnošenje krivičnih prijava.

Ovdje više nije riječ samo o tome kome pripada poslanički mandat. SDS ima pravo da kritikuje odlazak svog poslanika u drugu stranku i da od njega traži političku odgovornost. Ali jedno je politička kritika, a sasvim drugo dolazak pred nečiju porodičnu kuću u kasnim večernjim časovima, uz televizijsku ekipu.

Takav postupak teško se može predstaviti kao pokazatelj snage. Više liči na demonstraciju nemoći.

Kada stranka ne zna kako da zadrži vlastite ljude i nema odgovor na razloge njihovog odlaska, onda se bavi predstavama za javnost. Umjesto da analizira zašto joj poslanici odlaze, pokušava da na njih izvrši pritisak. Umjesto političkog razgovora, rukovodstvo obilazi porodične kuće. A kada u tome učestvuje i predsjednik stranke koja bi trebalo da bude ozbiljna alternativa vlasti, onda je teško ne zapitati se gdje su nestali politička mjera i osjećaj odgovornosti.

SDS je danas stranka u dubokoj krizi, a potezi njenog rukovodstva samo je dodatno produbljuju.

Nekada je SDS okupljao, danas isključuje. Nekada je imao ambiciju da bude stub nacionalne politike, a danas ne uspijeva da sačuva ni vlastiti poslanički klub.

Od 24 mandata 2014. godine do svega deset na izborima 2026, uz novo osipanje nakon toga, SDS je prešao put koji govori o mnogo dubljim problemima od izbornih poraza. Stranka se nije prilagodila novim okolnostima, nije izgradila novu generaciju lidera i nije uspjela da ponudi uvjerljivu alternativu. Sve više se oslanja na nekadašnju slavu, kao da je ona dovoljna da opravda današnje stanje.

Republici Srpskoj ne treba opozicija koja se poziva na istorijske zasluge, a istovremeno se obračunava sa vlastitim članovima. Potrebna joj je politička organizacija koja razumije sadašnjost i zna šta želi da promijeni.

Zato pitanje više nije samo zašto SDS gubi izbore. Mnogo je ozbiljnije pitanje kako je stranka sa takvom istorijom uspjela da postane najveća prepreka sama sebi.

Ako se ozbiljnost jedne političke organizacije mjeri sposobnošću da vodi politiku, okuplja ljude, rješava nesuglasice i građanima ponudi uvjerljivu alternativu, onda ono što danas gledamo u SDS-u teško može proći kao normalno političko funkcionisanje.

SDS ne gubi samo mandate. Gubi ljude, povjerenje, autoritet i politički identitet. A rukovodstvo, umjesto da pokuša zaustaviti takav razvoj događaja, svojim potezima pokazuje da ne razumije ni razmjere krize ni vlastitu odgovornost za nju.

Stranka koja ne zna sačuvati samu sebe, koja unutrašnje sukobe rješava isključenjima i noćnim dolascima pred porodične kuće, teško može uvjeriti građane da je sposobna da vodi Republiku Srpsku.