DAVOR KASAPOVIĆ nakon velikog povratka: “Muzika mi nikada nije prestala nedostajati“ (INTERVJU/VIDEO)

Banjalučanin Davor Kasapović, vokalni solista nakon dugogodišnje pauze ponovo se vratio svojoj velikoj ljubavi – muzici. Učešće u emisiji „Nikad nije kasno“ otvorilo je novo poglavlje njegovog muzičkog puta.

O povratku na scenu, iskustvu u takmičenju i planovima za budućnost govorio je za VrbasMedia portal.

Kada se prvi put javila ljubav prema muzici i da li ste već tada znali da će muzika imati posebno mjesto u vašem životu?

„Ljubav prema muzici javila se još kada sam imao pet ili šest godina. Volio sam da pjevam, posebno na kućnim druženjima mojih roditelja i njihovih prijatelja. Uglavnom se slušala narodna muzika, pa je ljudima bilo zanimljivo kada bih kao dijete zapjevao neku pjesmu.

Sjećam se i upisa u osnovnu muzičku školu. Na prijemnom mi je nastavnica solfeđa rekla da otpjevam neku dječiju pjesmicu. Ja sam se postidio i nisam znao nijednu. Rekao sam joj: „Ja zaista ne znam nijednu dječiju pjesmicu, ali mogu otpjevati Miroslava Jelića, ako može.“ Tako sam, na neki način, upravo zahvaljujući tome ušao u muzičku školu. “

Sjećate li se svog prvog javnog nastupa? Kako je izgledao taj trenutak i kakve emocije vas danas vežu za njega?

“Kako da ne. Bilo je to sredinom devedesetih, u jednom teškom periodu. Moje društvo i ja okupili smo se oko ideje da napravimo bend. U početku sam svirao bubnjeve, zatim sam prešao na bas gitaru, a onda sam počeo i da pjevam.

Prvi javni nastup imali smo u decembru 1995. godine, u dvorani Obilićevo, na večeri rok amatera u Banjoj Luci. To mi je ostalo u posebnom sjećanju jer sam imao ogromnu tremu. Mislim da se nisam ni pomjerio od mikrofona. Samo sam čekao da sve prođe i da mogu sići sa scene.

Kasnije je uslijedila gitarijada u Prijedoru, gdje smo osvojili drugo mjesto. Kada danas pogledam na sve to, ostanu prije svega lijepe uspomene.”

Kako se zvao Vaš prvi bend i kako su izgledali Vaši prvi muzički koraci, nastupi i demo snimci?

“Bend se u početku zvao „Stanje šoka“. Kasnije smo promijenili naziv u „Raskršće“. Imali smo svoje pjesme, a sve je počelo praktično iz garaže – probe, vježbanje i druženje.

Imali smo i nekoliko svojih autorskih pjesama. Jedan od prvih zvaničnih demo-snimaka bila je pjesma „Povedi me“, koju smo snimali u studiju Zorana Šuvića. U tom periodu nam je pomagao i Miroslav Janjanin, koji je učestvovao u radu na nekim dijelovima pjesama.

Bili su to naši prvi ozbiljniji koraci i danas su mi ti snimci i uspomene posebno dragi.”

Koji su ljudi najviše uticali na Vas u tom periodu?

“Bilo je mnogo ljudi i muzičara koje smo pratili. U Banjaluci su tada „Viteški predstavnici“ bili veoma popularni i pratili smo njihov rad, nastupe i ono što su stvarali.

Kasnije sam dosta odrastao uz pop muziku. Slušao sam izvođače poput Harija Mata Harija i Dina Merlina, ali i grupe poput „Riblje čorbe“ i „EKV-a“. Sve je to na neki način određivalo muzičke pravce koji su me zanimali.

Ipak, kao pjevač sam uvijek više naginjao pop muzici.”

U jednom trenutku ste odlučili da napravite veliku pauzu od muzike. Šta je presudilo da 2005. godine napustite aktivno bavljenje pjevanjem?

“Kao bend smo imali probe, svirke i nastupe. U jednom trenutku neki članovi su otišli na odsluženje vojnog roka, pa nam se pridružio moj prijatelj Marko Cvijić, sjajan pjevač i instrumentalista.

Tada smo počeli da radimo u manjim sastavima, kao duo ili trio, i svirali po banjalučkim kafićima. To mi se dopalo. Sjećam se prvih honorara, ali i činjenice da sam tada još išao u srednju školu, a već svirao po kafanama. Bio je to period brzog odrastanja.

Nakon što sam diplomirao, došao sam na životnu raskrsnicu. Završio sam studije i želio sam da idem u Beograd, da pokušam nešto ozbiljnije u muzici. Međutim, za to su tada bila potrebna velika sredstva i nisam vidio pravu priliku.

Dobio sam mogućnost da se posvetim ekonomiji i, iako mi je bilo teško, odlučio sam da napustim muziku. “

Da li ste tokom svih tih godina osjećali da muzika zapravo nikada nije otišla iz Vašeg života?

“Jesam. Muzika mi je sve vrijeme nedostajala. Kada god bi se održavao neki koncert ili bih čuo nešto vezano za muziku, uvijek bih pomislio: „Zašto ja nisam nastavio?“ Mislim da ta ljubav nikada nije nestala. Samo je bila potisnuta drugim životnim obavezama.”

Šta je bio pravi okidač da nakon toliko godina ponovo uzmete mikrofon i odlučite da se vratite muzici?

“Životne okolnosti su dovele do toga. U jednom trenutku sam odlučio da stanem sa poslom i više vremena posvetim porodici.

Još ranije sam supruzi rekao da, ako ikada dođemo u situaciju da nam treba dodatni izvor finansija, ja uvijek mogu da se vratim mikrofonu. I, onda sam jednog dana, tokom ručka, rekao porodici: „Mislim da je vrijeme da se ponovo aktiviram.“

Tako je sve polako krenulo. Ponovo sam počeo da sviram po kafićima i lokalima. U početku mi je bilo neobično jer je prošlo oko 15 godina. Došle su nove generacije, novi repertoar i drugačija muzika, ali sam se vrlo brzo ponovo pronašao. “

Zašto ste odlučili da upravo kroz emisiju „Nikad nije kasno“ napravite taj veliki povratak?

“Na inicijativu porodice, supruge i oca, došla je ideja da pokušam nešto više. Televizija je organizovala audiciju i ja sam razmišljao: „Hajde da probam.“

Prijavio sam se i nakon nekog vremena pozvali su me na snimanje intervjua. Kasnije sam dobio poziv da sam, od nekoliko stotina prijavljenih kandidata, ušao među 70 takmičara.

To je za mene bila velika scena i veliki izazov. Imao sam osjećaj da sam sebi ostao dužan da pokušam i da vidim dokle mogu da idem.”

Šta ste očekivali kada ste prvi put stali na scenu „Nikad nije kasno“, a šta Vas je tokom takmičenja najviše iznenadilo?

“Nisam imao velika očekivanja. Volim da testiram sebe i da vidim gdje sam i šta mogu. Nisam razmišljao o tome da moram biti pobjednik. Poslije prvog nastupa, međutim, reakcije žirija, publike, ali i ljudi iz Banjaluke bile su mi velika potvrda da ono što radim ima smisla i da treba da nastavim.“

Kako biste danas opisali iskustvo učešća u emisiji?

“Bilo je to veliko iskustvo, veliki izazov, ali i velika prilika. Sama činjenica da sam nakon toliko godina ponovo stao na veliku scenu za mene je mnogo značila. Emisija mi je omogućila da testiram sebe, da vidim gdje sam nakon toliko godina pauze i, što je najvažnije, da ponovo osjetim onu energiju koju sam nekada imao.”

Da li je učešće u emisiji ispunilo Vaša očekivanja i šta Vam je ono konkretno donijelo nakon nastupa?

“Jeste. Čak bih rekao da mi je donijelo i više nego što sam očekivao. Dobio sam potvrdu da nisam pogriješio što sam se vratio muzici. Reakcije publike i žirija pokazale su mi da još uvijek mogu da doprem do ljudi i da ono što radim ima svoju vrijednost. To mi je dalo dodatni motiv da nastavim i da napravim nešto ozbiljnije.”

Kako ste doživjeli reakcije publike i žirija, posebno kada ste vidjeli da Vaš glas i energija dopiru do ljudi koji Vas ranije nisu poznavali?

“To mi je bila velika potvrda. Nisam unaprijed postavljao sebi nikakve velike ciljeve, ali kada sam vidio reakcije ljudi koji me ranije nisu poznavali, shvatio sam da muzika zaista može da poveže ljude. Posebno mi je značila reakcija mog grada. Sve to mi je pokazalo da sam na pravom putu i da treba da ostanem u muzici.”

Posebno emotivan dio Vaše priče jeste podrška porodice. Koliko Vam je njihova podrška značila tokom cijelog ovog puta?

“Mnogo. Bez njihove podrške vjerovatno se ne bih ni odlučio na ovaj korak. Upravo su porodica, supruga i otac bili ti koji su me podstakli da izađem iz neke svoje zone komfora i pokušam ponovo. Kada imate ljude koji vjeruju u vas, onda je mnogo lakše napraviti taj prvi korak.”

Koliko je poseban bio osjećaj kada ste na velikoj televizijskoj sceni nastupili zajedno sa sinom? Šta Vam taj trenutak danas znači?

“To mi je bila kruna svega. Andrija je počeo da svira gitaru i u početku nisam tome pridavao veliki značaj. Mislio sam da će to biti neka prolazna faza. Međutim, on je muziku zaista ozbiljno shvatio. Počeo je da vježba, napreduje i da se sve više posvećuje gitari. Kada sam vidio koliko je napredovao, zajedno smo krenuli dalje i taj izlazak na scenu bio mi je posebno emotivan. Najljepši trenutak bio mi je kada mi je poslije rekao: „Hvala, tata, što si me poveo.“

Nas dvojica na sceni imali smo zaista lijepu energiju. On je odlično svirao i mislim da je to uspomena koja će nam ostati cijeli život.

Andrija danas već ima svoj bend, „Fuzija“, sa kojim ima ozbiljnije nastupe. Mislim da je pred njim lijepa budućnost.”

Kada pogledate svoj muzički put – od prvih nastupa, preko duge pauze, do velike televizijske scene – postoji li nešto što biste danas uradili drugačije?

“Što se muzike tiče, možda sam trebalo da budem istrajniji i uporniji. To je vjerovatno jedino što bih promijenio. Volim svoj poziv, volim publiku i scenu. Bilo da je riječ o klubu ili nekom drugom javnom nastupu, uvijek sa velikom pozitivnošću čekam taj trenutak.

Provodiš dva-tri sata sa publikom i ta energija koju dobiješ od ljudi za mene je jedna od najljepših stvari koje mogu da doživim.“

Kakav je danas Vaš odnos prema muzici – da li je ona ponovo hobi, ozbiljna karijera ili nešto između?

“Ne gledam na muziku samo kao na hobi. Sada već želim da uradim nešto ozbiljnije, posebno na autorskom planu.

Mislim da je došlo vrijeme da napravim sljedeći korak.”

Kakvi su Vaši planovi za budućnost? Možemo li očekivati nove pjesme, nastupe, autorske projekte ili možda nešto potpuno novo?

“U najavi je moj prvi singl. Jedna pjesma je već u radu, a još jedna je u pripremi.

Nakon toga želim da idemo prema albumu. Volio bih da napravimo neku vrstu krune cijele moje muzičke priče. Ne želim ništa da forsiram, krenućemo od prve pjesme, pa ćemo vremenom vidjeti u kojem će pravcu sve to ići.”

Postoji li pjesma koju posebno želite snimiti ili otpjevati, a koju do sada niste imali priliku da predstavite publici?

“Za sada bih ipak pustio da prva pjesma govori sama za sebe. Ona je u radu i mislim da je najbolje da krenemo korak po korak.

.Postoje ideje i još jedna pjesma je u pripremi, a nakon toga ćemo vidjeti kako će se sve razvijati i u kojem pravcu će ići album.”

Šta biste danas poručili ljudima koji su nekada odustali od svog sna i misle da je za povratak možda kasno?

“Nikada nije kasno. Ja sam napravio pauzu od oko 15 godina, pa sam se ponovo vratio. Mislim da čovjek nikada ne treba potpuno da odustane od onoga što voli. Možda život nekada napravi pauzu, možda dođu druge obaveze i okolnosti, ali ako ljubav prema nečemu ostane, uvijek postoji mogućnost da se čovjek vrati. Važno je samo da vjerujete u sebe, da budete uporni i da, kada se ukaže prilika, napravite taj korak.”

Razgovarala: Marijana Bogdanović