Gužve kao politika
Puna slavska trpeza nekada je bila simbol toga da se „ima“. Danas se, barem prema viđenju Milorada Dodika, blagostanje mjeri brojem automobila na cestama. Gužve u saobraćaju, kaže predsjednik SNSD-a, dokaz su da ljudi dobro žive, jer ako imaju za novi auto, imaju i za gorivo, održavanje i sve ostalo. Po toj logici, Republika Srpska je ekonomska uspješna priča, a vlast može mirno da preuzme zasluge za svaki semafor na kojem se čeka duže nego juče.
Ali isti ti automobili, koji su proglašeni mjerom uspjeha, stoje satima i na granicama. Ne u kolonama ka domaćim turističkim centrima, nego na izlazu iz zemlje. Praznici su ponovo pokazali poznatu sliku: kilometarske kolone, čekanja i po deset sati, nervozu i tišinu u kojoj je svima jasno da se ne putuje iz hira. Ako su gužve na putevima dokaz blagostanja, šta su onda gužve na granicama?
Dok vlast broji nove automobile i rast plata, zemlja već godinama ne zna koliko ljudi uopšte u njoj živi. Popisa nema, relevantnih podataka o vanjskim migracijama nema, ali iskustvo sa terena govori više nego bilo koja statistika. Sela se prazne, gradovi stare, a čitavi krajevi žive po principu „vikendom kući, radnim danom u inostranstvu“. Ljudi formalno nisu otišli, ali stvarno – jesu.
Slovenija, Austrija, sjever Italije postali su produžetak domaćeg prostora. Tamo se radi, ovdje se dolazi. Tamo se zarađuje, ovdje se troši. I zato su granice stalno pune: penzioneri koji zimu provode u uređenim gradovima sa grijanjem i čistim ulicama, sezonski radnici koji ljeti idu na more da bi zimi preživjeli, porodice koje žive „na relaciji“, bez jasne odluke da li su otišli ili ostali. To nije slika blagostanja, nego snalaženja.
Sociolozi kažu da danas migracije više nisu crno-bijele. Ljudi mogu biti i ovdje i tamo, bez osjećaja da moraju birati. Ali razlog zašto naši ljudi žive takav transnacionalni život nije kosmopolitska sloboda, nego ekonomska i institucionalna nesigurnost. Ne odlaze zato što ne znaju ko su, nego zato što znaju kako ovdje izgleda budućnost – ili tačnije, kako je nema.
Zato je opasno gužve na putevima tumačiti kao dokaz uspjeha. Automobili ne govore ništa o tome gdje se zarađuje plata, gdje se plaćaju porezi, gdje djeca planiraju život. Kolone na granicama su glasnije od kolona na kružnim tokovima. One govore o zemlji koja svoje građane ne gubi naglo i dramatično, ali ih gura u stanje stalne privremenosti.
Ako se ovako nastavi, imaćemo društvo bez jasnog doma, ali sa vrlo dobro uhodanim rutama kretanja. A to možda jeste globalni trend, ali je loša utjeha za zemlju koja blagostanje mjeri brojem auta, dok joj ljudi život grade negdje drugo.
