Ima IQ 156, odbio Oksford i preselio se u Srbiju: “Inteligencija ne plaća stanarinu”

Vićenco Frankeli (24), mladić rođen u Engleskoj od oca Italijana i majke Srpkinje, koji je ostvario je maksimalan rezultat od 156 na Mensinom testu inteligencije, umjesto studija na Oksfordu izabrao je život u Srbiji.

Danas radi u kol-centru, tvrdeći da mu je važnije da pronađe mir i obezbijedi egzistenciju nego da ispuni očekivanja koja su drugi imali od njega.

Ako biste na ulici prošli pored njega, vidjeli biste samo još jednog mirnog mladića u dvadesetim godinama koji na sebi nosi zrelost i ozbiljnost karakterističnu za mnogo starije ljude.

Vićenco Frankeli na prvi pogled u potpunosti odudara od ustaljenih klišea o tome kako bi trebalo da izgleda jedan „vunderkind“. Dočekuje vas skromno, u ležernom izdanju i sa izrazom lica nekoga ko je već u ranoj mladosti duboko promislio o tome šta od života zaista želi, piše Telegraf.rs.

Međutim, iza te skromne, ležerne i sasvim obične svakodnevice, krije se um kakav se rađa izuzetno rijetko. Vićenco je čovjek sa zvanično izmerenim koeficijentom inteligencije od 156 na Mensinom testu.

Slojevita ljudska priča

Njegova priča nije klasična novinska bajka o uspješnom preduzetniku ili IT magnatu iz Silicijumske doline, kakvu bi možda neko na prvu pomislio da će pročitati kada čuje za ovakav intelektualni kapacitet. Ovo je duboko ljudska, slojevita priča o tome kako visoki IQ i rano prepoznat talenat nose sa sobom specifičan teret, ali i o tome kako izgledaju lični izbori kada čovjek odluči da ne živi po tuđem diktatu i da pronađe sopstveni mir van društvenih kalupa.

Priča o Vićencu počinje u Engleskoj, gdje su se njegovi roditelji upoznali tokom studija. Oboje stranci, spojili su se u tuđini, a Vićenco je tamo odrastao i proveo prvih dvadeset godina svog života. Od najranijeg detinjstva, njegov mozak je funkcionisao na frekvenciji koja je fascinirala njegovu okolinu.

Prije treće godine govorio tri jezika

Mališan koji još nije pošteno prohodao posmatrao je svijet kroz strukture koje druga djeca nisu ni primećivala, prije treće godine govorio je tri jezika i prepoznavao sve automobile na ulici.

“Kad sam bio u vrtiću, druga deca bi škrabala po sveskama, crtala i iskidala papire da nose kući. Ja bih uzeo onaj njihov dnevnik gde stoje svi datumi i odmah bih skontao koji datumi fale i šta se desilo. Dok su oni samo uživali u bojenju, ja sam analizirao praznine”, prisjeća se Vićenco.

Sa samo dvije godine, iz dječjih kolica je prepoznavao svaki automobil na ulici, ne samo po marki, već po tačnom modelu, specifičnim simbolima i detaljima. Njegov djed se u Italiji kladio sa prijateljima u kafani da dječak može nepogrešivo imenovati svako vozilo koje prođe ulicom. I dobio je opkladu.

Dok su se druga djeca igrala u pijesku, Vićenco je sa tri ili četiri godine otkrivao tajne računara. Prije nego što je uopšte naučio da čita standardna slova, dopisivao se sa majkom preko nekadašnjeg MSN Messenger Live-a.

“Uvek bih joj pisao čim se probudim: ’Probudio sam se u 7:37, ustao sam u 7:45’. Onda bih promenio font u Wingdings, gde su umesto slova samo hijeroglifi i simboli i poslao joj kompletnu šifrovanu poruku. Ona bi mi odgovorila u istom tom fontu: ’E, znam!’, a ja bih ponosno vratio: ’E, i ti si pametna!’”,  priča uz blagi, nostalgijom obojeni osmijeh.

Školski sistem u Velikoj Britaniji ubrzo je prepoznao da ispred sebe ima kapacitet koji prevazilazi standardne kalupe. Dok su njegovi vršnjaci u polako ulazili u pubertet, Vićenco je sa 13 godina bio među najboljih 500 učenika u cijeloj Velikoj Britaniji na prestižnom UKMT takmičenju iz matematike za uzrast do 16 godina. Iskakanje iz razreda postalo je njegova svakodnevica.

Vrata Kembriža i Oksforda bila su mu otvorena

Ispite A-Levels (britanski pandan završnoj maturi i prijemnim ispitima za fakultet), koje mladi rade sa 18 godina, Vićenco je sa lakoćom položio sa samo 14 i 15 godina. Pred njim su stajale napredna matematika, fizika, statistika i logistika. Vrata najprestižnijih svjetskih univerziteta, poput Oksforda i Kembridža, bila su mu širom otvorena.

A onda je traka naglo stala. Vićenco nije otišao ni na Oksford, ni na Kembridž.

“U to vreme, kad sam bio tinejdžer, hteo sam samo da radim tinejdžerske stvari. Voleo sam da se zabavljam. Nisam razmišljao o studiranju. Često nisam ni učio za te teške testove, samo bih došao, uradio ih iz glave, položio i otišao dalje da radim nešto svoje”, iskren je Vićenco.

Ali iza te tinejdžerske želje za provodom krilo se nešto mnogo dublje: podsvjesni bijeg od tereta ogromnih očekivanja. Kada vam od dvanaeste godine svi govore da ste predodređeni za velika djela, svaka sljedeća stepenica prestaje da bude izazov i postaje potencijalno stratište na kojem možete iznevjeriti sopstveni mit.

Prije četiri godine, 2022. godine, Vićenco je presekao. Spakovao je kofere i napustio Englesku. Iako je rođen tamo, Engleska mu nikada nije ponudila toplinu koju je osjećao kada bi dolazio u Srbiju na ljetnje raspuste. Oduvijek je volio ovdašnji mentalitet, kulturu i sporiji ritam života.

Ubrzo po dolasku u Srbiju, odlučio je da iz čiste radoznalosti ode na zvanično testiranje Mensa Srbije. Želio je, kako kaže, da vidi gdje mu se nalazi „limit“, jer su mu onlajn testovi djelovali neozbiljno.

Uradio IQ test bez greške

Rezultat je bio zaprepašćujući. Uradio je cio test bez ijedne jedine greške. Riješio je sve zadatke i ostvario maksimalan rezultat od 156 na Katelovoj skali, što je apsolutni maksimum.

“Meni je do poslednja dva pitanja sve bilo odmah jasno, nisam morao ni da razmišljam. Poslednje pitanje mi je uzelo 3, 4 ili 5 minuta da ga skontam, jer sam imao još vremena. Tu sam osetio da mi je negde pri vrhu limit. Rado bih radio neki teži test gde su sva pitanja takva, da vidim dokle zapravo mogu da idem”, objašnjava bez ikakve arogancije, više sa naučnom hladnoćom.

Međutim, taj rezultat od 156 ostao je samo mrtvo slovo na papiru. Koeficijent inteligencije u stvarnom svijetu ne plaća stanarinu, ne kupuje hranu i ne kupuje novu obuću.

Danas Vićenco radi u kol-centru. Pruža korisničku podršku i razmišlja o tome da prihvati još jedan, drugi posao.

“Ako radim dva posla, to je 68 sati nedeljno. Kad bih učeo i studirao preko toga, to bi bilo previše. Pare su mi važne. Ne mogu sad da dam otkaz u kol-centru da bih tražio nešto ‘intelektualno stimulativnije’, jer od nečega mora da se živi. Odakle pare?”, suvo konstatuje.

U slobodno vrijeme, kada ne odgovara na pozive nezadovoljnih korisnika, skriva se u svom svijetu. Pravi skripte, aplikacije i „čitove“ (kodove) za igricu koju voli, istražujući mogućnosti vještačke inteligencije. To je njegov jedini preostali ventil, prostor u kojem njegov um funkcioniše bez pritiska i bez ocjenjivanja.

Vićenco se u svojim dvadesetim godinama ne ponaša kao mladić pun poleta, već kao umorni veteran. On je preskočio bezbrižnost mladosti i direktno zakoračio u psihološku krizu srednjih godina. Njegovo telo ima 24 godine, ali njegov duh nosi težinu čoveka od 45 godina koji je odustao od velikih snova i izabrao puku preživljavanje.

Supruga velika podrška

Ipak, u cijelom tom sivilu postoji jedna svijetla tačka koja Vićencu drži glavu iznad vode. To je njegova supruga Milica.

Njihova priča ima gotovo filmski predznak. Znali su se još od svoje pete godine. Kada god bi Vićenco preko ljeta dolazio iz Engleske u Srbiju, provodio bi dane sa njom jer su stan njegove bake i stan njene majke stajali vrata do vrata. Družili su se kao djeca od 5, 6 godina, pa kao tinejdžeri od 12, 14, 15… Kada se 2022. konačno zauvijek doselio u Srbiju, nisu čekali ni trenutka. Poslije samo par mjeseci zajedničkog života, zaprosio ju je na njen rođendan u septembru, a vjenčali su se već u februaru naredne godine, na njegov rođendan.

“Mi imamo potpuno suprotne ličnosti, ali se odlično dopunjujemo. Ona ima te tipične ženske, razumne karakteristike, empatiju, kreativnost, emotivnost. Ja sam čist logičar. To se savršeno poklapa i u tome je cela fora”, kaže Vićenco, dok mu se pogled nakratko razvedrava.

U tom mikro-svijetu, među zidovima doma koji su zajedno stvorili, Vićenco je pronašao mir. On je sve svjesno redukovao: odustao je od trke za akademijom, odustao je od dokazivanja svijetu, zatvorio se u krug sa ženom koja ga voli i poslom koji mu osigurava hljeb.

Ali ispod tog mira tinja duboka, neizrečena usamljenost.

“Svi od tebe očekuju čuda”

“Najteže je što svi misle da je sa mojim mozgom sve lako. Svi od tebe očekuju čuda samo zato što imaš visok IQ. Niko ne razmišlja o tome koliko je to teško i šta se sve od tebe traži… Voleo bih samo da me neko razume”, navodi on.

Vićenco možda nije postao naučnik sa Oksforda, niti je izumio nešto što će promijeniti tok čovječanstva. On je samo mladić koji svakog jutra stavlja slušalice u kol-centru, trpi nezadovoljne stranke i broji sate do trenutka kada će se vratiti u svoj stan, svojoj supruzi i svojim kodovima za igrice.

Njegova inteligencija od 156 ostala je zaključana u njemu – ne kao trijumf, već kao tihi, nevidljivi saputnik sa kojim je konačno sklopio primirje.