Ko određuje politički kurs Srpske?

Rijetko viđen prizor – vlast i opozicija u Republici Srpskoj za istim stolom – ponovo je otvorio pitanje da li je političko jedinstvo moguće ili je riječ o još jednoj epizodi u dugogodišnjem nadmudrivanju bez stvarne namjere da se postigne dogovor.

Na relaciji između dva bloka već godinama lete optužbe o izdaji, dodvoravanju strancima i prodaji interesa Republike Srpske. Retorika je oštra, a nepovjerenje duboko. U takvom ambijentu svaki poziv na dijalog zvuči više kao taktički potez nego kao iskrena namjera da se pronađe zajednički imenitelj.

Nakon ponovljenih izbora za predsjednika Republike Srpske, iz vladajuće strukture stigla je poruka da pobjeda Siniše Karana predstavlja „konačni poraz Kristijana Šmita i Sarajeva“, ali i poraz opozicije koja je, kako je rečeno, bila spremna da pomogne onima koji žele slabljenje Srpske. U istom dahu, međutim, naglašeno je da nije važno ko je vlast, a ko opozicija, već da je najvažnija Republika Srpska i povratak na izvorni Dejton.

Upravo tu počinje suštinsko razilaženje. Opozicija postavlja pitanje kako je moguće nekoga istovremeno proglašavati izdajnikom i pozivati ga na jedinstvo. Branko Blanuša, predsjednik SDS-a, ukazuje da ozbiljan politički dogovor podrazumijeva korektne odnose, a ne javne diskvalifikacije. On podsjeća da se nadležnosti prenesene na nivo BiH mogu vratiti samo konsenzusom sa Hrvatima i Bošnjacima, kroz parlamentarnu proceduru, te upozorava da „raspakivanje Dejtona“ ne bi išlo u korist srpskog naroda.

S druge strane, pravnik Milko Grmuša smatra da prvi put nakon opštih izbora 2022. godine postoji politički konsenzus oko činjenice da je Siniša Karan predsjednik Republike Srpske, te da taj momenat treba iskoristiti za dijalog. Po njegovom mišljenju, radikalno svrstavanje „za ili protiv“ dugoročno šteti i opoziciji i Republici Srpskoj. Grmuša zagovara kraj međunarodnog intervencionizma, gašenje OHR-a, povratak na dejtonski ustavni okvir, ali i novi sporazum sa Bošnjacima i Hrvatima.

Novinar Goran Dakić, međutim, zauzima suprotan stav. On ocjenjuje da vlast i opozicija „niti mogu, niti trebaju za isti sto“, jer je njihova politička uloga po definiciji suprotstavljena. Prema njegovim riječima, ako je Republika Srpska ugrožena, onda je to prije svega iznutra, a pitanje o kojem bi se zaista moglo razgovarati jeste – gdje su pare.

Između optužbi za izdaju, poziva na izvorni Dejton, rasprava o nadležnostima institucija BiH i procjena bezbjednosnih i međunarodnih odnosa, jasno je da se politički jaz ne svodi na jednu temu. Riječ je o dubokom neslaganju oko pravca kojim Republika Srpska treba da ide.

Da li će rijedak prizor zajedničkog stola prerasti u stvarni dijalog ili će ostati samo kratkotrajna politička scena, zavisi od spremnosti aktera da smanje retoriku i preuzmu odgovornost. U suprotnom, jedinstvo će i dalje ostati parola, a ne politička praksa.