Ko zaista odlučuje u Teheranu
Najvažnije pitanje u Teheranu možda je upravo ono na koje je najteže dati siguran odgovor: ko donosi odluke? Mjesecima prije nego što je Ali Hamnei ubijen, Masud Pezeškijan upozorio je na opasnost koja bi nastala ako bi se bilo šta dogodilo vrhovnom vođi.
„Tada bismo se borili međusobno. Izrael ne bi ni morao da dolazi“, rekao je iranski predsjednik Pezeškijan. To upozorenje danas manje djeluje kao prolazna opaska, a više kao mapa krize s kojom se Teheran suočava.
Od ubistva Alija Hamneija i uspona njegovog sina Modžtabe tokom rata, iranski sistem se nije urušio, ali nije postao ni transparentniji. Umjesto toga, oblikovao se manje centralizovan, militarizovaniji i neprozirniji poredak: stari arbitar je nestao, novi vođa je nevidljiv, a rivalski tabori ispituju granice svog uticaja, nastojeći da ne uruše Islamsku Republiku koju svi žele očuvati.
Niko izvan najužeg kruga iranske elite ne može sa sigurnošću reći ko donosi odluke. Ipak, vidljivi signali ukazuju na sistem podijeljen više oko taktike nego oko opstanka. Uobičajena podjela na „tvrdolinijaše“ i „umjerene“ djelimično odražava stvarne tenzije, ali istovremeno može predstavljati i korisnu iluziju – kako za Teheran, tako i za strane vlade i samu iransku javnost.
Za obične Irance suština nije u tome ko govori tišim tonom. Ključno je da isti sistem i dalje kontroliše rat, represiju, javni život i granice političkog izbora. Imena se mijenjaju, ali metode ostaju iste.
Na papiru, Modžtaba Hamnei je vrhovni vođa Irana. U praksi, još nije preuzeo ulogu koju je njegov otac imao decenijama – javno obraćanje, presijecanje sporova i jasno određivanje pravca države.
To odsustvo je značajno, ali ne presudno. Modžtaba i dalje može davati saglasnost na ključne odluke, dok se stvarna moć, kako se čini, premjestila u složeniju strukturu – bezbjednosni poredak sastavljen od preklapajućih krugova koji istovremeno sarađuju i međusobno se nadmeću.
Izvori su početkom aprila naveli da su tenzije između predsjednika Pezeškijana i vojnog rukovodstva dovele do „potpunog političkog ćorsokaka“, pri čemu je Revolucionarna garda preuzela ključne državne funkcije.
Gardisti su blokirali predsjednička imenovanja, uključujući pokušaj izbora ministra obavještajnih poslova, dok je komandant Ahmad Vahidi insistirao da bezbjednosne pozicije ostanu pod direktnom kontrolom Garde u ratnim uslovima.
Istovremeno, predsjednik je bezuspješno pokušavao da stupi u kontakt s Modžtabom, dok je vojni savjet visokih oficira kontrolisao pristup novom vrhovnom vođi i filtrirao informacije koje do njega dolaze.
Ipak, Revolucionarna garda nije jedinstven blok. Gotovo svi ključni akteri povezani su s bezbjednosnim aparatom, ratnom generacijom ili institucijom vrhovnog vođe. Stvarna podjela nije između vojske i civila, već između različitih krugova koji nude različite načine očuvanja sistema.
Jedan krug čini starija obavještajno-bezbjednosna mreža bliska Modžtabi, izgrađena na ličnim vezama iz ratnog perioda. Drugi okuplja političare sklonije pregovorima, uključujući predsjednika, parlamentarne lidere i diplomatske predstavnike, koji nastoje održati komunikaciju sa Zapadom.
Treći krug bliži je direktnom odlučivanju o vojnim i bezbjednosnim pitanjima, dok četvrti predstavlja ideološki tvrdu struju koja odbacuje pregovore i insistira na rigidnim „crvenim linijama“.
Ove grupe nisu jasno razdvojene – njihovi članovi se preklapaju, a stavovi mijenjaju. Ono što im je zajedničko jeste posvećenost opstanku Islamske Republike, dok se razlikuju u metodama: pregovaranje, eskalacija ili ideološka rigidnost.
Sukobi su postali vidljivi kroz sporove oko pregovora sa Sjedinjenim Državama. Neslaganja oko sastava delegacije, ovlašćenja i tema pregovora dovela su do ostavki, optužbi i paralelnih inicijativa.
Javni nastupi dodatno su razotkrili podjele. Dok jedni diplomatiju predstavljaju kao taktički alat, drugi je označavaju kao izdaju. Medijski sukobi unutar tvrdolinijaškog tabora dodatno su pojačali utisak unutrašnjeg raskola.
Ipak, ovaj raskol ne znači otvaranje prostora za demokratske promjene. Riječ je o sukobu unutar sistema, a ne o sukobu sistema i alternative. Sve frakcije djeluju unutar istog okvira i dijele isti cilj – očuvanje postojećeg poretka.
Iz Vašingtona se takođe ukazuje na ovu dinamiku, uz ocjenu da su sve ključne figure dio tvrdolinijaškog sistema, iako se razlikuju u pristupu upravljanju državom i ekonomijom.
Teheran, s druge strane, insistira na jedinstvu, naglašavajući da ne postoje podjele između „umjerenih“ i „tvrdih“, već samo zajednička lojalnost revoluciji. Ta poruka, međutim, za mnoge Irance potvrđuje da političke razlike završavaju tamo gdje počinje zahtjev za potpunom lojalnošću sistemu.
Ključna zamka leži u lažnom izboru između „lošeg“ i „goreg“. Ta dihotomija koristi i vlastima i međunarodnim akterima, dok istovremeno ograničava politički prostor za iransko društvo.
Unutrašnje podjele su stvarne, ali su istovremeno i instrument političke strategije. Pregovarači mogu ukazivati na tvrdu struju kako bi dobili ustupke, dok tvrdolinijaši mogu podizati cijenu kompromisa optužbama za izdaju.
U takvom sistemu odgovornost ostaje nejasna. Odluke se donose, mijenjaju i povlače bez jasnog nosioca, dok se javnost poziva na jedinstvo u ime rata i opstanka države.
To otežava i međunarodne pregovore, jer nijedan akter ne može garantovati sprovođenje postignutih dogovora bez unutrašnjeg konsenzusa više centara moći.
Za građane Irana, ova borba nije apstraktna. Ona se odražava kroz svakodnevne posljedice – ekonomski pritisak, represiju i ograničen politički prostor.
Iako je sistem danas manje centralizovan i vidljivo podijeljen, to ga ne čini ni otvorenijim ni odgovornijim. Promijenila se unutrašnja mapa moći, ali ne i suština sistema.
Iranski građani i dalje žive sa odlukama koje ne mogu vidjeti niti na njih uticati, dok se elite nadmeću unutar okvira koji ostaje zatvoren za stvarnu političku promjenu.
