Koliko je realan opozicioni front?
U opoziciji Republike Srpske ponovo se govori o jedinstvu. Ovog puta, čini se ozbiljnije nego ranije. Signali koji stižu iz više stranaka ukazuju na to da su lideri svjesni da bez zajedničkog nastupa na opštim izborima u oktobru 2026. godine teško mogu računati na ozbiljan rezultat.
Inicijativa Pokreta “Sigurna Srpska”, koju je predstavio Draško Stanivuković, nije samo još jedan deklarativni poziv na okupljanje. Ona je pokušaj da se formalizuje ideja o jedinstvenom frontu i da se razgovori o kandidatima počnu na vrijeme, bez robovanja kvotama i partijskim sujetama. Poruka je jasna – kandidati treba da budu oni koji imaju najveće šanse, a ne oni koji zadovoljavaju unutarstranačke ambicije.
Jelena Trivić ide korak dalje i insistira na zajedničkoj platformi, ne samo na zajedničkim kandidatima. Njen stav da razgovori moraju biti vođeni za jednim stolom, a ne kroz parcijalne dogovore, otkriva nepovjerenje koje je opoziciju i ranije koštalo. Prijedlog da se, osim funkcija koje se biraju direktno, unaprijed definišu i pozicije predsjednika Vlade i Narodne skupštine pokazuje ambiciju da se ponudi cjelovit politički okvir, a ne samo izborna matematika.
Nebojša Vukanović, s druge strane, realno procjenjuje da će kompromis biti neizbježan. Njegova očekivanja da opozicija ponovo ima dva zajednička kandidata, uz odvojene liste za poslanike, predstavljaju model koji je već viđen. To je pokušaj balansiranja između jedinstva na vrhu i identitetske autonomije stranaka na terenu.
SDS, kao najstarija opoziciona partija, ima posebnu težinu u ovoj priči. Branko Blanuša najavljuje krugove sastanaka i otvorene razgovore, što sugeriše oprezan, ali sistematičan pristup. Njegova poruka da opozicija mora prestati da djeluje kao skup pojedinačnih partija, a početi kao jedinstven blok, zapravo je priznanje da dosadašnji model nije davao željene rezultate.
Ipak, iskustvo upozorava na oprez. Politikolog Nikolina Lozo podsjeća da su i ranije postojale naznake ujedinjenja, ali su pokušaji padali na fundamentalnim razlikama. Problem nije samo u raspodjeli funkcija, već u različitom razumijevanju šta opozicija zapravo želi – promjenu sistema ili samo promjenu vlasti.
Jedno je izvjesno: bez jasnog dogovora i međusobnog povjerenja, opozicija teško može mobilisati sopstvene birače, a još teže doprijeti do glasača vladajuće koalicije. Jesen 2026. godine neće biti test samo njihove snage, već i njihove sposobnosti da lične i stranačke interese podrede zajedničkom cilju.
