Konakovićeva diplomatija sukoba
Teško je zamisliti političku scenu u BiH bez međusobnih optužbi, ali je još teže zamisliti da ministar spoljnih poslova svoju poziciju koristi prije svega za unutrašnje obračune. Upravo to se, prema ocjenama iz Republike Srpske, dešava sa Elmedinom Konakovićem, čija se javna komunikacija sve češće svodi na napade na Republiku Srpsku i njene zvaničnike.
Umjesto diplomatske suzdržanosti, javnost sluša poruke o „stavljanju na mjesto“ Milorada Dodika i SNSD-a. Takva retorika, u izbornoj godini, više liči na mobilizaciju biračkog tijela nego na vođenje spoljne politike. Posebno ako dolazi od ministra koji bi, po funkciji, trebalo da traži zajedničke imenitelje, a ne nove linije podjela.
Reakcije iz Republike Srpske bile su očekivane i oštre. Srpski delegat u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH i portparol SNSD-a Radovan Kovačević poručuje da poruke o „stavljanju na mjesto“ zapravo znače negiranje ustavne pozicije Srpske i srpskog naroda. U toj interpretaciji, Konakovićeve izjave nisu napad na jednu stranku, već na političke predstavnike koje je izabrao srpski narod.
Kovačević ide i korak dalje, tvrdeći da takav pristup implicira BiH bez Srba i bez Republike Srpske. To je teška politička optužba, ali ona pokazuje do koje mjere je retorika zaoštrena. U atmosferi u kojoj svaka riječ postaje dokaz namjere, prostor za dijalog se sužava.
Istovremeno, Konaković se suočava i sa teretom optužbi koje se odnose na navodne kontakte iz prepiski Skaj aplikacije. Iako su te prepiske predmet istrage i nemaju sudski epilog, politička šteta već postoji. U takvom ambijentu, napadi na Dodika i SNSD za njegove kritičare djeluju kao pokušaj skretanja pažnje.
Dodatni politički paradoks jeste da se uspjesi ili neuspjesi spoljne politike mjere kroz unutrašnje bodove. Boravak delegacije Republike Srpske u SAD i susreti sa predstavnicima administracije predsjednika Donalda Trampa u Srpskoj se tumače kao diplomatski uspjeh, dok se Konakovićeve najave „međunarodne kontraofanzive“ doživljavaju kao prazna retorika.
Problem je, međutim, dublji od personalnog sukoba. Ustavna struktura BiH podrazumijeva ravnopravnost entiteta i konstitutivnih naroda. Kada ministar spoljnih poslova donosi ili najavljuje poteze bez saglasnosti Republike Srpske, to neminovno proizvodi političku reakciju. Kada, s druge strane, predstavnici Srpske odgovaraju tezama o „putu bez takvih“, i sami dodatno podižu političku temperaturu.
U takvom začaranom krugu, svaka nova izjava postaje gorivo za narednu. Konaković tvrdi da problem nije samo Dodik, već cijeli SNSD i drugi srpski zvaničnici. Iz Republike Srpske stiže poruka da će Srpska i srpski narod tražiti put na kojem će biti „samostalni i slobodni“. To više nije samo polemika, već sudar koncepata budućnosti BiH.
Na kraju, ostaje pitanje kome ovakva retorika koristi. Biračima se nude jasne i oštre poruke, ali državi se ne nudi stabilnost. Ako diplomatija postane produžetak predizborne kampanje, onda se prostor za racionalan razgovor dodatno sužava. A u zemlji složene strukture poput BiH, svaka riječ izgovorena sa pozicije vlasti ima težinu veću od dnevne politike.
