Može li Dodik okupiti opoziciju za isti sto

Poziv na dijalog koji dolazi uz etikete i uvrede teško može da zvuči kao iskrena ponuda. Upravo to se ovih dana dešava na političkoj sceni Republike Srpske.

Dok lider SNSD Milorad Dodik poziva opoziciju na razgovor o ključnim nacionalnim pitanjima, odgovor iz opozicionih redova uglavnom je negativan. Najbliže pristanku bio je šef Kluba poslanika PDP u Narodnoj skupštini Republike Srpske Igor Crnadak, ali uz jasno postavljene uslove.

Crnadak je poručio da bi se odazvao ako bi prva tema bila pitanje javnog novca, uz zahtjev za zajedničku krivičnu prijavu u slučaju „Vijadukt“, ostavku rukovodstva RTRS, uvođenje novih izbornih tehnologija i procesuiranje odgovornih u aferi „Pupac“. Time je dijalog uslovio konkretnim političkim i pravosudnim potezima.

Ubrzo je uslijedio odgovor sa druge strane. Dodik je izjavio da je, kada je govorio o unutrašnjem dijalogu, mislio na „ozbiljne ljude“, a ne na, kako je rekao, „luzere poput Crnatka“. Takva formulacija ponovo je otvorila pitanje stvarne namjere poziva na razgovor.

Ovakav rječnik nije novost u odnosu vlasti prema opoziciji. Godinama su politički protivnici označavani kao „izdajnici“, „strani plaćenici“ i remetilački faktor. Zato se nameće dilema da li se dijalog može graditi u atmosferi u kojoj jedna strana unaprijed delegitimiše drugu.

Sociolog i politički analitičar Drago Vuković podsjeća da je dijalog temelj svake „normalne politike“. Prema njegovim riječima, politički lideri bi trebalo da komuniciraju bez obzira na razlike, te da su i u znatno težim vremenima postojali primjeri kada su ljuti protivnici sjedali za isti sto.

Vuković smatra da su politički rovovi u Republici Srpskoj duboki i da su rezultat dugogodišnje konfrontacije. Navodi i primjer kada su dvije najjače partije, SDS i SNSD, bile blizu koalicije, ali do nje nije došlo. Danas, ocjenjuje, takve inicijative gotovo da ne postoje.

On ukazuje na međusobni strah političkih aktera: opozicija vjeruje da promjena vlasti mora doći kako bi se sistem „ozdravio“, dok vlast smatra da stranka sa tolikom podrškom ne može biti smijenjena bez izbora. Uprkos tome, Vuković poručuje da razgovor ne bi smio biti sporan, pod uslovom da svaka stranka zadrži svoje principe i da se, u situacijama ozbiljnih političkih izazova, postigne minimum jedinstva.

Vuković ide i korak dalje, ocjenjujući da je Dodik iskren u pozivu na nacionalno jedinstvo, jer i sam, kako kaže, trpi pritiske iz Sarajeva. Istovremeno, smatra da jedan otvoren i transparentan sastanak ne bi nužno značio političku štetu za opoziciju.

S druge strane, politička analitičarka Tanja Topić postavlja ključno pitanje: iz koje pozicije se poziva na razgovor. Ako se sagovornici unaprijed etiketiraju i rangiraju po podobnosti, tvrdi ona, teško je govoriti o ravnopravnom dijalogu.

Topićeva upozorava da se iza poziva može kriti potreba za podjelom odgovornosti za odluke koje slijede, kao i pokušaj da se teret lošeg životnog standarda raspodijeli i na one koji nisu imali izvršnu vlast. Podsjeća i da opozicija godinama nije imala mogućnost da svoje teme nametne kao prioritetne, te da je odnos vlasti prema njoj često bio obilježen potcjenjivanjem.

U takvom ambijentu, pitanje nije samo da li opozicija treba da sjedne za sto, već kakav bi taj sto bio i ko bi određivao pravila. Dijalog podrazumijeva minimum međusobnog uvažavanja. Bez toga, svaka ponuda razgovora ostaje više politička taktika nego istinski pokušaj dogovora.

Na kraju, dilema ostaje otvorena: da li je odbijanje razgovora znak političke dosljednosti ili propuštena prilika da se barem pokuša smanjiti tenzija. Jedno je sigurno – bez stvarne volje za ravnopravan razgovor, poziv na jedinstvo ostaje tek dio političke retorike.