Do sad nezabilježeno na našoj planeti je to da je stranac nametnuo izmjene zakona, a nema nikakav legitimitet, odluku ili saglasnost domaćih organa, a ni Ujedinjenih naroda, i na osnovu tog se optuži predsjednik Republike Srpske. Još frapantnije je da se kao razlog navodi to što je predsjednik potpisao zakon koji je u Skupštini izglasan sa dvotrećinskom većinom i natpolovičnom većinom prisutne opozicije.

Tako će i ostati, jer nema tog ko je toliko silan i moćan da mijenja volju naroda i odluke parlamenta. Nema, takođe, ni pete kolone da otvori državne kapije. Za one koji ne znaju, kada je Franko krenuo na Madrid imao je četiri kolone, ali su ga oficiri upozorili da je to malo i da se Madrid tako ne može osvojiti. Franko je rekao da ima petu. Kad su ga pitali gdje je, jer oni je nisu vidjeli, rekao je da je u samom gradu Madridu i da im priprema pobjedu.

Elem, u Srpskoj nema organizovane pete kolone. Ima ambicioznih koji stalno traže od stranaca da nas smijene i odstrane, jer oni nemaju snagu ni podršku naroda.

Dugi niz godina Bakir i Osmica su uz saglasnost američkog ambasadora nadzirali i prisluškivali sve nas u Srpskoj. Pomagao je i Mektić i još poneki. Imali su medije da nas satanizuju, uticaj na tužilaštvo i sudove da nas inkriminišu, a kada bi doživjeli neuspjeh tražili bi još pomoći tzv. stranog faktora, uglavnom dvije ambasade. Pomagali su im, krčili put do smjena Srpskoj lojalnih kadrova u OBA i VSTS-u i opet nisu uspjeli i još su se sami našli na optužnicama i kompromitovali svoje mentore. Kad su izgubili na izborima mentori su ih kao pijune žrtvovali i samo preuzeli komande nad tzv. dubokom državom koju su Bakir i Osmica ustoličili.

Shvatajući da će pobjeda Srpske imati planetarne posljedice, odlučuju se na kontraofanzivu bez mnogo pripreme.

Zatim se igra prebacuje na visokog predstavnika koji u obračunu sa Srpskom biva ponižen i raskrinkan kao falsifikator odluka UN-a. Njegovi „restlovi“, prije nego završe kao Osmica i Bakir, su iskorišćeni kao bajpas za Ustavni sud i Tužilaštvo koji preuzimaju ulogu jurišnika na Srpsku, ali zapinju u kontraofanzivi. Ključ neuspjeha je u tome što nisu uspjeli da zavade Srpsku sa Srbijom i stvore tu sumnju u narodu. Opozicija sad traži strane transfuzije.

Pomoć stiže preko sankcija koje američka administracija uvodi za pet najvažnijih funkcionera Republike Srpske, koje ih označavaju kao legitimne mete. To zagovornici bošnjačke države shvataju kao signal, pa se ponovo mobilišu stereotipi i ratna retorika iz 1992. godine i nova satanizacija počinje. Stare šeme duboke države ovaj put direktno vode i upotrebljavaju stranci. Kreću sa medijskim trovanjem i optužbama koje Tužilaštvo upućuje sudovima. U pripremi je i napad na bankarske grupacije koje Srpskoj obezbjeđuju fiskalnu stabilnost. Opozicioni mišići se bildaju za jesen. Spremaju se nove optužnice. Razlog i argumenti kao i svaki oblik prava su izgubili smisao. Ali, nema znakova pukotina u odbrani Srpske! Gotovo svima je jasno da ako mogu da optuže Dodika kao predsjednika Republike zato što je potpisao zakon koji je usvojila Skupština, onda ni novorođenče nije sigurno i unaprijed je krivo. Homogenizacija institucija i naroda je za njih neželjen odgovor koji će ih natjerati na radikalnije poteze, ali se plaše da smo opet spremni.

Duboka država i pokoji plitki opozicionar ili neznatan broj zastrašenih pripadnika vlasti ili koristoljubivih secikesa koji su zarobljeni ličnim interesima, neće biti od pomoći. Štaviše, možda pohrle u prve odbrambene redove, čim uoče kako se kontraofanziva urušava.

Uostalom, sada niko ne traži od nas da za Srpsku damo živote kao naša braća i očevi. A, funkcije su inače prolazne, dok Srpska i, da još dodam, obraz – su vječni.

Njih će nositi i čuvati i naši potomci.