Nova faza borbe za očuvanje istorijskog pamćenja

Ponekad jedna slika, jedno svjedočenje ili jedan trenutak mogu pokazati da se odnos prema istoriji mijenja.

Kada su se u centru Njujorka pojavili dokumenti, fotografije i lične priče o stradanju srpskog naroda, nije riječ bila samo o realizaciji jedne kampanje ili aktivnosti jedne institucije. Bio je to pokazatelj da činjenice mogu pronaći put do svjetske javnosti ukoliko se predstavljaju odgovorno, sistematično i istrajno.

Kampanja „Learn About Serbian Suffering – Upoznajte srpsko stradanje“ otvorila je pitanje koje prevazilazi samu izložbu: kako jedan narod čuva uspomenu na svoje žrtve i na koji način prenosi istorijsko iskustvo budućim generacijama?

Jer kultura pamćenja nije samo odnos prema prošlosti. Ona predstavlja način na koji društvo razumije sebe, svoje korijene i vrijednosti koje želi da sačuva.

Pitanje koje su prolaznici u Njujorku često postavljali bilo je jednostavno: šta sve obuhvata srpsko stradanje?

Odgovor na njega nije moguće svesti na nekoliko rečenica. Ne zato što nedostaje činjenica, već upravo suprotno – zato što ih je kroz vijekove bilo previše.

Kako objasniti iskustvo naroda koji je prolazio kroz progone, ratove, logore, masovna ubistva civila, egzoduse i gubitak čitavih zajednica? Kako u kratkom razgovoru približiti sudbine ljudi čije porodice decenijama čekaju istinu o nestalima i dostojanstven završetak njihovih životnih priča?

Srpsko stradanje nije jedan događaj niti se može vezati za samo jedno istorijsko razdoblje. Ono predstavlja složeno iskustvo koje je oblikovalo kolektivno sjećanje i identitet srpskog naroda.

Zbog toga nijedan ozbiljan odnos prema istoriji ne može postojati bez svjesnog čuvanja uspomene na žrtve.

Republika Srpska, kao dio savremene istorije srpskog naroda, svoj identitet ne može posmatrati odvojeno od sjećanja na ljude koji su stradali i iskustava kroz koja je taj prostor prošao.

Pamćenje nije usmjereno protiv drugih naroda niti predstavlja pokušaj da se umanje tuđe žrtve. Svaki narod ima pravo i odgovornost da govori o vlastitom istorijskom iskustvu, da istražuje svoje stradanje i čuva svjedočanstva svojih žrtava.

Suština nije u takmičenju u bolu, već u potrebi da nijedna žrtva ne bude izbrisana iz istorije.

Savremeni svijet pokazuje da činjenice same po sebi nisu uvijek dovoljne. One moraju biti istražene, dokumentovane i predstavljene javnosti. Istina koja ostane nezabilježena lako može postati žrtva zaborava, političkih interesa ili jednostranih tumačenja.

Upravo zbog toga institucionalni rad na prikupljanju svjedočanstava ima poseban značaj.

Memorijalni centar Republike Srpske kroz prikupljanje audio-vizuelnih zapisa preživjelih, porodica žrtava, logoraša i učesnika istorijskih događaja stvara bazu koja ne predstavlja samo arhivu prošlosti, već i dokument za buduće generacije.

Posebna vrijednost takvog pristupa jeste u tome što iza velikih istorijskih događaja ponovo dolazi čovjek – njegova sudbina, njegovo ime i njegova životna priča.

Iza svake brojke postoji osoba.

Iza svakog stradanja postoji porodica.

Iza svakog svjedočenja postoji obaveza da se čuje glas onih koji više ne mogu govoriti.

Od priča o stradanju Srba u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, preko žrtava ratova devedesetih godina, do sudbina prognanih, nestalih i ubijenih, riječ je o svjedočanstvima koja pripadaju istoriji jednog naroda, ali istovremeno predstavljaju dio univerzalne borbe protiv zaborava i negiranja zločina.

Zbog toga je važno da se kultura pamćenja ne zasniva samo na povremenim obilježavanjima, već na trajnom radu – istraživanju, obrazovanju, dokumentovanju i međunarodnom predstavljanju.

Njujork nije bio samo lokacija jedne izložbe. Bio je simbol prostora u kojem se istorijska iskustva različitih naroda susreću pred globalnom javnošću.

Činjenica da su građani jedne od najvećih svjetskih metropola imali priliku da se upoznaju sa svjedočanstvima o srpskom stradanju predstavlja važan korak u nastojanju da se o ovoj temi govori izvan granica prostora na kojem su se događaji odvijali.

Jer nijedan narod ne može očekivati da drugi razumiju njegovo iskustvo ukoliko ga sam ne sačuva i ne predstavi.

Zaborav dolazi sam. Za pamćenje je potrebna odluka.

Potrebni su trud, odgovornost i istrajnost da se prikupe svjedočanstva, sačuvaju dokumenti i prenesu priče onih koji su prošli kroz najteža iskustva.

Zato kultura pamćenja nije samo čuvanje prošlosti. Ona je ulaganje u budućnost.

Narodi koji pamte svoje žrtve ne čine to da bi živjeli u prošlosti, već da bi razumjeli svoju sadašnjost i odgovornije gradili budućnost.

Odgovor na pitanje šta podrazumijeva srpsko stradanje nikada neće moći stati u jednu rečenicu.

On počinje imenima žrtava, nastavlja se čuvanjem njihovih svjedočanstava i završava obavezom svake nove generacije da ono što je bilo ne prepusti zaboravu.