Većina koja ne znači ništa
Posljednje neodržavanje sjednice Doma naroda još jednom je ogolilo paradoks političkog sistema u Bosni i Hercegovini. U zemlji u kojoj je i jednostavna većina relativna kategorija, moguće je imati dvije parlamentarne većine i izvršnu vlast koja nema stabilnu podršku ni u jednom domu. Matematički zbir postoji, ali politička saglasnost ne.
U Predstavničkom domu većinu čine stranke takozvane „trojke“ – SDP, NiP i Naša stranka – uz opozicione partije iz Republike Srpske, SDS, PDP i Lista za pravdu i red. Njih podržavaju i nezavisni poslanici. U tom domu SNSD, HDZ i SDA nemaju većinu.
Ali Dom naroda nije Predstavnički dom. Tamo aritmetika ne vrijedi isto, jer većinu ne čine samo ruke nego i narodi. Osam od ukupno 15 delegata ne mogu sami osigurati ni kvorum, a kamoli usvajati zakone. Ključ je u delegatima SNSD-a i HDZ-a, bez kojih sjednice ne mogu početi ili se prekidaju.
Tako je moguće da većina formalno postoji, ali faktički ne znači ništa. Dnevni red se ne usaglašava, Kolegijum ne funkcioniše, a sjednice se prekidaju zbog nedostatka kvoruma. Posljednji pokušaj rezultirao je dnevnim redom sa više od 130 tačaka, ali je sjednica prekinuta gotovo na početku.
Zanimljivo je i to da je SDA u Predstavničkom domu opozicija, dok je u Domu naroda dio većine. Time se dodatno komplikuje pitanje ko je vlast, a ko opozicija. U jednom domu manjina, u drugom većina – politička realnost se mijenja zavisno od sale u kojoj sjedite.
Istovremeno, Savjet ministara BiH funkcioniše. Održava sjednice, usvaja odluke, imenuje funkcionere i troši budžetski novac. Ministre imaju SNSD, HDZ, NiP, Naša stranka i SDP. Međutim, kada odluke stignu u parlament, često ne prolaze ni kod stranaka čiji su ministri za njih glasali.
Nikola Špirić upozorio je da je BiH „raspolućena zemlja na dvije parlamentarne većine“. Prema njegovim riječima, politički obračuni unutar bošnjačkog korpusa proizveli su novu većinu u Predstavničkom domu sa ciljem da se politički pritisak prebaci na Republiku Srpsku.
Želimir Nešković, s druge strane, tvrdi da ne postoje dvije skupštinske većine. Prema njegovom stavu, većina u Domu naroda drugačija je od SNSD-a i HDZ-a, ali upravo delegati tih stranaka, kako kaže, zloupotrebom Poslovnika blokiraju rad tog doma.
Ilija Cvitanović dodatno komplikuje sliku ukazujući na „nenormalnu“ situaciju u kojoj ista većina u Savjetu ministara koristi sve benefite vlasti, dok u Domu naroda ne može usaglasiti ni termin sjednice. Između izvršne i zakonodavne vlasti zjapi politička pukotina.
Kada se sve sabere, ostaje utisak sistema u kojem niko nema potpunu kontrolu, ali svako ima dovoljno mehanizama da blokira druge. Dom naroda je trenutno simbol te blokade – mjesto gdje broj ruku nije dovoljan bez političke volje. Bosna i Hercegovina tako ostaje zemlja u kojoj većina postoji, ali ne vlada.
