Zakon kao poluga za rušenje Dejtona

Nova godina u Bosni i Hercegovini počela je bez iznenađenja – sa starim pokušajima i još starijim ambicijama. Dok sudovi u Mostaru preknjižavaju groblja, kapele i crkvene parcele sa Srpske pravoslavne crkve na apstraktnu „državu“, iz Sarajeva se ponovo vadi iz fioke zakon o takozvanoj državnoj imovini. Sve po već viđenom scenariju: ono što ne piše u Ustavu, pokuša se upisati u zakon, a ono što ne pripada, pokušava se uzeti.

Ideja je jednostavna, gotovo naivna u svojoj drskosti. Svu imovinu – od šuma i rijeka do puteva, elektroprenosa i grobalja – upisati na nivo BiH, a onda je, po potrebi i političkom raspoloženju, „posuđivati“ ili „poklanjati“ entitetima. Naravno, uz pretpostavku da će Sarajevo biti arbitar dobre volje. Dejton? Ustav? Entitetske nadležnosti? Tek smetnja na putu ka zamišljenoj „funkcionalnoj“ BiH.

Da stvar bude ozbiljnija, ovakvo rješenje ponovo je formalno upućeno u parlamentarnu proceduru. Već na prvoj sjednici Predstavničkog doma u ovoj godini, poslanici će raspravljati o zakonu koji otvoreno negira ustavni poredak zemlje. Ne o evropskim zakonima, ne o reformama, već o imovini – jer tamo gdje nema saglasnosti, ostaje otimačina.

Bošnjački politički blok, nesposoban da sa druga dva konstitutivna naroda postigne bilo kakav dogovor, odlučio je da dodatno produbi krizu. Razlike u stranačkim bojama tu ne igraju nikakvu ulogu – apetiti su jedinstveni. Meta je ista kao i ranije: entitetska imovina, preimenovana u „državnu“, iako takav pojam ne postoji ni u jednom relevantnom pravnom aktu.

Kada se sluša obrazloženje predlagača, postaje jasno da granice više nisu ni misaona kategorija. Na spisak „državne imovine“ spremni su da stave sve – vazdušni prostor, vode, šume, zemljište, biljni i životinjski svijet, radiofrekvencije, spomenike, puteve, energetske i telekomunikacione mreže. Ukratko: sve što postoji i sve što je ikada izgrađeno, bez obzira na to ko je gradio i ko je plaćao.

Pravnici upozoravaju da ovdje nije riječ o benignom političkom prijedlogu, već o direktnom udaru na ustavni poredak. Ustav BiH ne poznaje pojam državne imovine, niti daje ovlašćenje institucijama BiH da budu titular vlasništva nad teritorijom i resursima. Naprotiv, pitanje imovine riješeno je još prije Dejtona, Ženevskim i Njujorškim principima, a potom precizirano samim mirovnim sporazumom. Granice između entiteta su jasno utvrđene, aneksima omeđene, i pravno neupitne.

Uprkos tome, sarajevska politička scena uporno pokušava da pravnim nasiljem proizvede novu realnost. I svaki put se čudi kada naiđe na otpor. Iz Republike Srpske poruka je godinama ista i nepromijenjena: imovina je crvena linija. Prelazak te linije ne znači kompromis, već kraj Dejtona, a samim tim i kraj BiH kakva danas postoji.

Paradoks je u tome što oni koji najglasnije govore o očuvanju države, upravo svojim potezima najviše doprinose njenoj destabilizaciji. Jer država koja se pokušava graditi otimanjem, preknjižavanjem i ignorisanjem Ustava, ne jača – ona se raspakuje.

Zato je i ovaj pokušaj, ma koliko bučan bio, unaprijed osuđen na neuspjeh. Može donijeti još tenzija, još političke galame i još dublje nepovjerenje, ali ne i željeni rezultat. Osim ako cilj, možda, nikada nije ni bio dogovor – već kriza sama po sebi.