Administracija i Stejt department su razmišljali da specijalni izaslanik američkog predsjednika Bila Klintona za BiH bude Medlin Olbrajt, ambasadorka SAD u UN za vrijeme rata u BiH i prve Klintonove administracije i velika pobornica bošnjačkih interesa tokom rata.
Naime, u pismima koje je Strob Talbot, zamjenik američkog državnog sekretara razmijenio s Varenom Kristoferom, američkim državnim sekretarom, a koji su početkom februara deklasifikovani i objavljeni na stranici Stejt departmenta, Talbot opisuje događaj u kojem su Sendi Berger, tadašnji zamjenik predsjednika Savjeta za nacionalnu bezbjednost u Bijeloj kući, i on raspravljali o mogućim kandidatima i da su se na kraju usaglasili o dva prijedloga Kristoferu – Olbrajtovoj i Ričardu Holbruku, koji je, kao što znamo, odabran da preuzme ovu dužnost i koji je na kraju doveo do Dejtonskog sporazuma.
Iako to Talbot eksplicitno ne pominje, indirektno je jasno da je Berger bio bliži da tu poziciju preuzme Holbruk. Talbot je u memorandumu od 28. januara 1994. godine kod Kristofera direktno lobirao da Olbrajtova preuzme tu poziciju, a kao jedan od argumenata je da bi ona zagovarala “čvrstu” vojnu opciju protiv Srba.
Iz memoranduma je očigledno da je i on sam zagovarao čvrstu vojnu opciju, koju je argumentovao time da će, ako se Srbima dozvoli “velika Srbija”, to ohrabriti Hrvate, Mađare i na kraju i Rusiju da pođu istim putem.
“Smatram da bi SAD trebalo da idu brzo i čvrsto prema direktnijem i aktivnijem angažmanu u pregovorima o održivom sporazumu. Na diplomatskom kanalu to znači tri stvari: uključiti se direktno i onda jasno identifikovati šta je to što smatramo da je najbolji sporazum za Muslimane, a da istovremeno u političkom smislu zadržimo Ruse. Na vojnom kanalu, to znači biti spreman krenuti u vazdušne udare kako bismo podržali implementaciju, a nakon toga i na kopneno prisustvo da bismo sporazum implementirali”, napisao je Talbot u istom memorandumu u kojem je govorio o Olbrajtovoj.
Indirektno, u ovom memorandumu se može iščitati Talbotovo priznanje da je bio radikalniji u prijedlozima od Kristofera, što on i priznaje i direktno se izvinjava Kristoferu što ga je kod Klintona doveo u neugodnu poziciju.
“Sjećate se kako me je predsjednik zvao nekoliko noći zaredom da me pita o mojim pogledima, a ono što sam mu ja rekao – iako nije bilo ni naročito fokusirano ni naročito korisno za njega – u suštini je bilo prilično agresivno. Sjećam se da sam u odgovoru na njegovu zabrinutost šta ako NATO ne bude mogao da se izbori sa situacijom na terenu odgovorio da, ako to NATO ne može, onda ne treba ni da postoji. Dobro se sjećam kako ste se zabezeknuli. Sad kad se sjetim, i sam se zabezeknem”, napisao je Talbot.
Nakon tog incidenta je, kako stoji u sljedećem pasusu, “odlučio da zatvori gubicu”, jer, kako navodi, nije želio da ičim pokaže neslaganje sa svojom Vladom, predsjednikom i državnim sekretarom.
Inače, ova kolebljivost Klintona i rezervisanost Kristofera da SAD uđu vojno u BiH dobro se uklapaju u druge dokumente koje smo ranije objavljivali, a koji pokazuju da je Klinton u internim razgovorima bio protiv američkog angažovanja u BiH.
Nakon duže elaboracije o srpskoj “ekspanzionističkoj politici”, Talbot je Kristoferu predložio tri opcije djelovanja. Prva opcija predviđa potpuni poraz Srba i vraćanje BiH kao jedinstvene i multietničke države, ali u nastavku konstatuje da je za to “već prekasno”.
Druga opcija predviđa prepuštanje problema Evropi i potpuno povlačenje, za koje ističe da je neprihvatljivo. Treća predviđa “ograničeno djelovanje protiv srpske ekspanzije”.
“Ova opcija, u principu, znači da Srbima kažemo: ‘OK, izvukli ste se sa zločinom u BiH, ali nećemo vam dozvoliti da učinite isto u Hrvatskoj, Vojvodini i na Kosovu.’ Koliko ja vidim, ovo je manje-više naša trenutna pozicija”, piše Talbot.
Na kraju memoranduma Talbot se osvrnuo na rusku poziciju i izrazio bojazan da bi ih američki prijedlog “doveo u direktnar sudar s Rusijom”.
“Mislim da bismo se s tim nekako mogli izboriti ako uspijemo ubijediti Ruse da je nešto poput evropskog pristupa jedini način da se izbjegne veliko i dugotrajno krvoproliće u regionu”, naveo je on i dodao da bi saradnja s Rusima podrazumijevala da se oni fokusiraju na Beograd, a Amerika na Muslimane.
