Može li opozicija pronaći zajednički put?
Dok opozicione stranke u Republici Srpskoj odbrojavaju dane do sastanka na kojem bi trebalo da budu poznata imena kandidata za dvije najvažnije funkcije, jedno pitanje i dalje lebdi iznad svih razgovora – da li je veći problem ko će biti kandidat ili šta će taj kandidat ponuditi građanima?
Početkom naredne sedmice lideri SDS, Narodnog fronta i Partije socijalista sastaće se za istim stolom u pokušaju da približe stavove i definišu zajednički nastup na izborima. Domaćin razgovora biće Narodni front, čija predsjednica Jelena Trivić već duže vrijeme zagovara sporazum o saradnji opozicionih partija.
Ipak, iza priče o jedinstvu krije se dilema koja mjesecima opterećuje opozicione redove. U jednom taboru smatraju da bi predsjednik SDS Branko Blanuša trebalo da bude zajednički kandidat za predsjednika Republike Srpske. Kao argument navode njegov profesionalni i politički profil, ali i rezultat ostvaren na prijevremenim predsjedničkim izborima prošle godine, koji je pokazao da može okupiti značajan broj birača.
Na drugoj strani su oni koji vjeruju da najveći opozicioni potencijal nosi Draško Stanivuković. Njegove pristalice podsjećaju da je riječ o političaru koji od ulaska u politiku nije izgubio nijedne izbore, te da je u Banjaluci uspio da pobijedi kandidate SNSD čak i u trenucima kada su mnogi smatrali da je to gotovo nemoguće.
Međutim, pitanje kandidata možda i nije najvažnije. Politički analitičar Dušan Janjić smatra da opozicija rizikuje da izgubi dragocjeno vrijeme ukoliko se sva energija svede na međusobno odmjeravanje snaga. Po njegovom mišljenju, birače mnogo više zanima kakvu viziju razvoja Republike Srpske nude oni koji žele da preuzmu vlast.
Janjić upozorava da sama matematika okupljanja opozicionih stranaka nije garancija uspjeha. Koalicije, zajedničke liste ili nastup u više kolona mogu biti tehničko pitanje, ali bez jasnih politika i konkretnih prijedloga teško mogu proizvesti ozbiljan politički efekat.
Posebno naglašava da opoziciji nedostaje usaglašen stav o ključnim temama koje određuju budućnost Republike Srpske. Pitanja imovine, prirodnih resursa i spoljnopolitičkog pozicioniranja, prema njegovom mišljenju, ostavljena su po strani, dok je vlast na tim poljima već zauzela politički prostor.
U takvim okolnostima, i Blanuša i Stanivuković imaju svoje prednosti. Jedan iza sebe ima iskustvo predsjedničke kampanje i političku prepoznatljivost stečenu kroz stranačku infrastrukturu, dok drugi raspolaže energijom, medijskom vidljivošću i izbornim rezultatima koji mu daju ozbiljan legitimitet.
Zato će predstojeći sastanak biti mnogo više od razgovora o imenima. On će pokazati da li opozicija može da se dogovori o raspodjeli političkih uloga i zajedničkom pravcu djelovanja ili će rasprava o kandidatima ostati važnija od odgovora na pitanje šta građanima nudi kao alternativu postojećoj vlasti.
