Odlazak bez trijumfa; Kako je BiH ušla u najdublju političku krizu

Nakon gotovo pet godina Kristijan Šmit odlazi sa funkcije visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini. Odlazi bez velikih uspjeha kojima bi mogao da se pohvali, ali sa političkim i institucionalnim nasljeđem koje će zemlja osjećati još dugo. Malo koji visoki predstavnik je u tako kratkom periodu toliko duboko intervenisao u politički sistem BiH, a još manje njih ostavilo je iza sebe toliko podjela i otvorenih pitanja.

Od trenutka kada je 1. avgusta 2021. godine preuzeo funkciju od Valentina Incka bilo je jasno da će njegov mandat biti drugačiji. Međutim, malo ko je mogao pretpostaviti da će gotovo svaki ozbiljniji politički spor u zemlji na kraju biti riješen njegovim dekretom, a ne dogovorom domaćih političkih aktera. Upravo zbog toga, umjesto približavanja stavova, BiH je dobila još dublje nepovjerenje među narodima i institucijama.

Paradoks njegovog mandata ogleda se u činjenici da je gotovo svaku političku blokadu rješavao nametanjem odluka. Time su možda privremeno otklanjani pojedini problemi, ali je istovremeno stvaran presedan da se politički procesi više ne završavaju kompromisom, već intervencijom međunarodnog predstavnika. Demokratija je tako postajala sve više formalna, a politička odgovornost domaćih institucija sve manja.

Šmit je intervenisao u gotovo svim ključnim oblastima – od državne imovine, Izbornog zakona i Ustava Federacije BiH, preko finansiranja izbora i rada Centralne izborne komisije, pa do krivičnog zakonodavstva, finansiranja političkih stranaka i institucija na nivou BiH. Nijedan visoki predstavnik u posljednjih nekoliko godina nije toliko često posezao za bonskim ovlašćenjima.

Posebno će ostati upamćene njegove izmjene Krivičnog zakona BiH iz 2023. godine kojima je nepoštovanje odluka visokog predstavnika postalo krivično djelo. Upravo ta odluka izazvala je jednu od najvećih političkih i institucionalnih kriza od završetka rata. Sudski postupci koji su uslijedili otvorili su brojna pitanja o pravnoj sigurnosti, legitimitetu odluka i funkcionisanju pravosudnog sistema BiH.

Ni njegove intervencije u Federaciji BiH nisu prošle bez kontroverzi. Mijenjanje Izbornog zakona i Ustava Federacije, suspendovanje pojedinih ustavnih odredbi radi formiranja vlasti, kao i brojne izmjene izbornih pravila ostavile su utisak da se pravila mogu mijenjati i tokom same političke utakmice, što je dodatno narušilo povjerenje u izborni proces.

Posebnu dimenziju cijelom mandatu dala je činjenica da njegovo imenovanje nikada nije potvrđeno u Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija. Zbog toga ga Republika Srpska od početka nije priznavala za visokog predstavnika, što je dodatno produbilo političku krizu i otvorilo pitanje legitimiteta svake njegove odluke.

Ako se podvuče crta, teško je pronaći oblast političkog života u BiH u koju Kristijan Šmit nije intervenisao. Još teže je pronaći primjer u kojem su njegove odluke dovele do trajnog političkog dogovora domaćih aktera. Naprotiv, iza sebe ostavlja zemlju u kojoj su institucije slabije, političke podjele dublje, a međusobno povjerenje gotovo potpuno urušeno.

Možda će upravo to biti najvažnije nasljeđe njegovog mandata. Ne broj odluka koje je donio, već činjenica da je Bosna i Hercegovina danas vjerovatno dalje od unutrašnjeg političkog dogovora nego što je bila kada je preuzeo funkciju. A posljedice takvog načina upravljanja neće nestati njegovim odlaskom – tek će se u godinama koje dolaze vidjeti koliko su duboke.