Sarajevska politika i život u dvije istine

Bivši američki ambasador u BiH Majkl Marfi otvorio je temu koja se u političkom Sarajevu već danima tretira kao svojevrsni zemljotres, ali koja iz ugla posmatrača iz Republike Srpske ne djeluje kao iznenađenje, nego kao još jedna potvrda poznatog obrasca funkcionisanja političkog Sarajeva i međunarodnog intervencionizma u BiH.

Njegove tvrdnje da je Bakir Izetbegović tokom pregovora o ustavnoj reformi 2021. i 2022. godine bio spreman prihvatiti podjelu BiH, izazvale su snažne reakcije u Sarajevu, ali su istovremeno ponovo otvorile pitanje koliko je uopšte realna i dosljedna priča o „nepovredivosti države“ koja se godinama plasira u javnosti, dok se paralelno iza zatvorenih vrata vode mnogo pragmatičniji razgovori.

Marfi je u svojoj analizi otišao i korak dalje, sugerišući da je administracija Donalda Trampa sa Miloradom Dodikom postigla određene dogovore koji su uključivali ukidanje sankcija i političke ustupke, uz povlačenje dijela spornih odluka u Republici Srpskoj. U tom kontekstu, njegova poruka se može čitati i kao priznanje da se u BiH politika već odavno ne vodi kroz principe, nego kroz kompromise velikih sila sa lokalnim akterima koji imaju realnu političku težinu na terenu.

Za Republiku Srpsku, posebno je važan dio u kojem se Dodik ponovo označava kao ključni politički faktor, ali ne u kontekstu destabilizacije koju Sarajevo često potencira, već kao sagovornik sa kojim se, očigledno, moraju praviti dogovori ako se želi bilo kakav politički ishod. To u suštini potvrđuje ono što vlast u Banjaluci godinama tvrdi — da se politička realnost u BiH ne može oblikovati bez uvažavanja pozicije Republike Srpske.

S druge strane, reakcija Bakira Izetbegovića i dijela bošnjačke političke scene ponovo je pokazala duboku nervozu kada se dovede u pitanje monopol nad „patriotizmom“. Odbacivanje Marfijevih tvrdnji, uz zahtjeve za dokazima i optužbe na račun njegovih motiva, uklapa se u već viđeni obrazac političke odbrane koji se aktivira svaki put kada se otvore neprijatne teme iz pregovaračkih procesa.

Međutim, još zanimljivija je reakcija stranaka Trojke, koje su Marfijeve navode iskoristile da dodatno pojačaju unutrašnji obračun sa SDA, optužujući Izetbegovića za spremnost na podjelu države. Iz ugla posmatrača sa strane, to izgleda kao nastavak dugotrajnog političkog sukoba unutar bošnjačkog korpusa, u kojem se svaka prilika koristi za delegitimaciju političkog protivnika, bez obzira na to koliko su same tvrdnje provjerene ili kontekstualizovane.

U tom smislu, Marfijeva izjava nije samo otkrila eventualne razgovore iz prošlosti, nego je ponovo ogolila činjenicu da političko Sarajevo funkcioniše kroz stalnu borbu za monopol nad tumačenjem „državnosti“, gdje se granica između principijelne politike i pragmatične trgovine često briše u zavisnosti od trenutne pozicije u vlasti ili opoziciji.

Sa srpske strane posmatrano, ova priča dodatno učvršćuje percepciju da se u BiH sve ključne političke odluke donose kroz kombinaciju međunarodnog pritiska i međusobnih političkih dogovora, a ne kroz dosljedne institucionalne principe. U takvom sistemu, Republika Srpska ostaje faktor koji se ne može zaobići, bez obzira na to ko u Sarajevu ili Vašingtonu pokušava da kreira političku arhitekturu zemlje.

Na kraju, možda najvažniji efekat cijele ove afere nije u tome ko je šta rekao, nego u činjenici da je još jednom potvrđeno da se politička realnost BiH ne može svesti na javne narative o patriotizmu i izdaji. Iza tih narativa, prema svemu što se može naslutiti iz ovakvih izjava, postoji mnogo složeniji i pragmatičniji prostor u kojem svi akteri — bez izuzetka — razgovaraju jezikom interesa, a ne principa.